Bitef

• -я « 39, stampar. U svojoj osmoj godini •ЯЛ -Ш trb Zg /~jj Rihard, koji je roden 1938, izgubio В Si-C C M %£/ je majku i tri sesîre и vazdusnom napadu, a otac mu je poginuo и ratti 1942. Тако je dotadasnje velegradsko dete steklo novi dom kod bake na selu. Rastao Je и jednom seocetu, pred samim kapijama grada и коте ce Moris kasnìje postati direkter Udruzenja umetnika. Rihardu tamo nije bilo lose. Imao je zasebnu, prostranu sobu, smeo je da se ìgra po celoj kuci i da jede sto mu dusa zeli. Tedino nije mogao da se slozi sa seoskom decom. Njima je bio smesan njegov gradski govor, a on je s risine gledao na ceo razred. Da bi izbegao eventualne zadevice snagom nije mogao da se suprotstavi dobro uvezbanim seoskìm decacima povlacio se najradije na starinskì, prostrani tavan i preturao po nagomilanirn stvarima ì tricarijama. Pet stvarcica mu je narocito bilo priraslo za sree: jedna stara celicna futrola za naocare i и njoj zutì komadic koze prievrseen mekom oprugom; jedna crna, zadnja korìca knjige, sa zlatnim slovima; jedan pecat i pozlacena drska porculanske soljice za kafu. Nìkad mu nije bilo dosadno da se tim stvarcìcama zabavlja, da ih bez prestanka rastura i ponevo slaze. Najzad je kutiju za naocare, и koju je brizljivo spakovao ostale cetiri stvarcice, poceo staine da nasi sa sobom. Übrzo je sve to, dok je on spavao, morale da lezi na njegovom nocnom stocicu, a na kraju nije bez kutije polazio ni и skolu. No, kad je poceo bolje da se snalazì, te su mu stvarcice postale manje vaine. Tek kad je и svojoj 11. godini posao и srednju skolu и gradu, poceo je panavo da se vezuje za njih. Kako bi skratio visecasovni put и skolu, koji je rodio pored jednolìcnih zeleznickih sina, morao je dva puta dnevno da prelazi preko uskog pesackog mesta, osiguranog samo s jedne strane rasklimatanom ogradom, и stvari preko jednog jedva jedan metar sirokog betonskog luka, preko koga su nerado prelazili i odrasli. Rihard je to cimo samo poste odredenog ceremonijala : stao bi pred prepreku, skìdao ranac, vadio iz njega kutiju za naocare, premestao je polako iz гике и гики sve dok je ne bi, na levom ispruzenom dlanu, isturenom daleko pred sebe, uperio tacno na sredinu mosta. Poste toga bi je stavljao и dzep na grudima i, ne oklevajuci, prebacivao ranac, a zatim cvrstim korakom prelazio preko mosta. Tako je padao и sve vécu zavisnost od svojih pet stvarcica. Uskoro, jedva da je urneo da odgovori na bilo koje pitanje ukoliko ih be bi na brzìnu dovukao sto blize sebi. Najzad ga je jedan nastavnik и tome uhvatio, oduzeo mu kutiju za naocare i pretrazio javno sta se и njoj krije, uz ovacije celog razreda. Posto mu je naredio da te starudije odnese kuci i, po mogucstvu, tamo ih ostavi, Rihard je pronasao kompromisno resenje: skrivao je kutiju na samom prilazu mostu, pod jednim razlabavljenim kamenom и ogradi. Tako je ona bila na sigurnom do njegovog povratka kuci. Ali, dragavi iz razreda, koji su ga videi i dok je to radio, krisom su uklonili kutiju i krisom posrnatrali izbezumljenog Riharda kako razgraduje pala ograde. Posle toga su izasli ispred njega i, drzeci mu kutiju pred nosom, pitali ga da mozda nesto ne trazi. Cim je pokusao da im otme svoje vlasnistvo, оno je p о celo munjevìtom brzinom da prelazi iz гике и гики; tako su ga vukli tamo-ovamo, sve dok se,

najzad, nije ustremio na decaka koji mu je bio najblizi- Taj gaje valjano istukao i, na njegove oci, kutiju za naocare, Zajedno sa svim sto je bilo и njoj, bacio na sine. Prebijen i ponizen vratio se kuci zaobilaznim putem, sto je trajalo cas i po. Tri dana poste toga trazio je raznorazne izgovore sto rana krece и skolu i kasno se vraca kuci, a poste toga se razboleo i cetiri sedmice izostao iz skole. Kad se najzad vratio, njegova klupa bila je okicena cvecem, a opasnì maostic zamenjen sirokìm mostom za teretna vozila, napravljenim od jakih fabrickih delova. Seta je и toku izgradnje morato da bade bolje povezano sa gradom. Po zavrsetku srednje skole, po savetu svog sluzbenog tutora, referenta za socìjalna pitanja Cizulajta, ucio je stamparstvo и velikom preduzecu kod Stamberga i Bemea. Kao novopeceni majstor crnog zanata, imao je prilike da prvi i poslednji put и svom zivotu zabelezi uspehe kod iena. AH, devojke koje su se oko njega trudile (kurìrke i spremacice), и njegovoj stamparskoj oholosti malo su ga interesovale. Radije nego na koka-kolu i piva trosio je svoju oskudnu segrtsku zaradu na umetnicke casopise i tu i tamo na prostitutke. © 64, drogerista. Martinov otac je Ћ/Џ/9 1 WSpoginuo pocetkom prvog svetskog E В В/ЧЖ/Ш ir I'M idrata ostavivsi za soborn zenu sa cetvoro maloletne dece. Parodica je zbog toga morata da se preseli и stan и potkrovlju и kuci Martinovog кита, dobrostojeceg drogeriste, koji je i sam bio otac petoro dece. Sa jedanaest godina, kao najstarije dete. Martin je bio uveden и razne pomocne pastore (ciscenje rafova, inventar itd.) i bilo je unapred dogovoreno da po zavrsenoj srednjoj skoli ostane и drogeriji svoga кита. On sâm je, medutim, sanjao о tome da postane istrazivac i otisao je сак tako daleko da je poceo da proucava englesku putopisnu i strucnu liter aturu, koju je sam nabavio. Dok je od ucenika и drogeriji postao kalfa, pr osto je puniti sest godina. Uprkos tome, verovao je da ce se ozeniti Vivijanom, jedinicom svoga кита. No, razume se, posto je bio siromasan i niko i nista, to mu je bilo uskraceno, pa je odlucio da napusti grad. Uz pomoc jednog veletrgovinskog zastupnika, koji mu je bio naklonjen, uspeo je da se zaposli kao drugi prodavac и filijali jednog velikog koncerna и Ofenbahu. To je bilo 1933. Zahvaljujuci dogadajima и kojima on sam nije imao udela, za najkrace vreme postao je poslovoda, poceo da zaraduje dovoljno da moze da se ozeni, pa mu je Vivijanin otac, muda nerado, najzad dao svoju kcer. Kako je snabdevanje stanovnistva lekovìma za vreme rata bilo veoma vazan posao, a Martin pored toga imao i veoma povìsen krvnì pritisak tako je bar utvrdeno na komisijskom pregicela (dva dana postoji potom sveza przena kafa na gladan stomak) proglasen je nesposobnim i nije mobilisan. Godimi dana pred kraj rata bio se osamostalio. Neposredno pred ulazak Amerikanaca, njegova drogerija bila je bombar dovano, ali je on sam srecno prebrodio »miti cas« i, zahvaljujuci svojoj cistoj politickoj svesti, smeo od komandanta grada da trazi dozvolu za prodaju lekova. No, bilo zato sto je njegovo znanje engleskog bilo oskudno, ili zato sto komandant nije hteo da ga razume, dohìo je dozvolu da otvori pozajrnnu biblioteku, koja je njega i Vivijan hr ani la dve godine. Po