Bitef

zadatka. Time je, pod plaštom pozorišnog naslijeda, oduzeto pravo da se igra, da se pobuni, da utice na tok dogadaja kojem je posvetio svoje vrij eme. Igra, magija i iznenadenje zamenjeni su dosadnom navikom. Ne mora se po svaku cijenu srušiti uobičajna podvojenost scene i publike, ali ne smije se zaboraviti ono bitno: u svakoj predstavi nači pravi, j edinstven odnos gledaoca i glumca i tragati za mizanscenskim rješenjima koja če taj odnos izraziti. U protivnom nadvladava kliše koji glumce i gledaoce razdvaja u posebne rezervate. U Jelki kod Ivanovih, pored globalnog rješenja uloge gledalaca u predstavi, pokušali smo pronači i posebne položaje za publiku u pojedinim njenim dijelovima. Gledalac se tako bori za svoje mjesto u svakoj sceni, sam bira plan i rakurs posmatranja, direktno utiče na tempo - ritam predstave, dodiruje se s glumcima, koristi scenografske elemente i druge predmete u predstavi. Cilj je da osjeti svoj zadatak i svoju misao-emociju i energij u uključi u dogadaj e Jelka kod Ivanovih. Namjera je da povjeruje u obred koji se odvija i osjeti da ga se on tiče. Zašto samo 30 gledalaca? Potreban je približan broj glumača i gledalaca da bi se ostvarila neophodna intimnost potrebna za ovu predstavu. Postoji neka čudesná ravnoteža i napetost u ovakvoj ravnopravnosti. Nastaje neki divan zanos kad smo sučelieni riješeni na iskrenost.DHaris Pašovič, reditelj

Aleksandar Vvedenski Aleksandar Vvedenski (1904-1941), pripadnik je poslednje grupe ruske avangarde dvadesetih godina, grupe OBERIU. Biografi o njemu pišu kao 0 čudaku, ekscentriku, hazarderu husárske lepote, autoritetu, besmisla, sjajnom dečijem piscu, škandalóznom, razaraču okoštalih formi u tradicionalnoj umetnosti. U vreme staljinizma hapšen je zbog svog rada. Pisao je poezij u, dečiju književnost 1 pozorišne komade: Stanovila koli-, čina razgovora, Minjin i Požarski i Jelka kod Ivanovih. U njegovim delima čudesno se spaja realno i irealno, tragično i apsurdno, nežno i surovo. Jelka kod Ivanovih je nastala 1938. u vreme kada se Vvedenski

Oni se suprotstavljaju, svim mogučim sredstvima, a u prvom redu argumentima apsurda i groteske, dramaturgiji psiholoških i društvenih motivacija... Oni traže svoj prostor izmedu iskustva melodramske farse i tragigroteske i tako najdjelatnije iskazuju svoj odnos prema kazalištu koje se ¡spraznilo od čarolija poesisa samo zato da bi stvorilo mesta za sve one predmete koji treba da dočaraju svakodnevicu i prostor realnog ljudskog'iskustva. Branimir Donat, PROLOG br. 47 □

Übistvo na Badnje veče Haris Pašovič je svoje študije režije na novosadskoj Akademiji umetnosti shvatio pre svega kao mogučnost traganja za suštinom teatra. Njegovo obračanje - prvo Vitkaciju a potom Vvedenskom - dvojici autora koji su, različitim sredstvima doduše, pokušali da probleraatizuju reč u teatru

a inj ena značenj a j asno govori o Pašoi vičevom opredeljenju. 0 Aleksandar Vvedenski je autor drame Jelka kod Ivanovih čiju smo pre• mijeru, u ponedeljak uveče, videli 1 u izvodenju Akademskog pozorišta Promena, u režiji Harisa Pašoviča. Vvedenski je jedan od dvojice (uz I Daniela Harmsa) najmarkantnijih j pripadnika grupe OBERIU, grupe I koja pripada inače kod nas veoma malo poznatoj sovjetskoj pozorišnoj avangardi dvadesetih, tridesetih, pa i četrdesetih godina. Uz sovjetski revolucionarni teatar do skora su se d vezivala samo imena Majakovskog, ■ Mejerholda i još nekolicine autora - čija je osnovna ideja bila: štvorití 0 novu umetnost za novog čoveka, dok • se za mnoge stvaraoce tog vremena i e tih opredeljenja nije ni znalo. Obnoa va umetnosti, traganje za organsko 1 novim pogledom na svet i za novim - prístupom stvarima u teatru, to je - ono specifično za autore grupe OBEi RIU, to je ono što je zabeleženo i u - njihovom manifestu. Dedite kod nas i zaboravite sve ono ¡to ste videli - u drugim pozorištima poníka je - OBERIU. Ako nekome pode za rukom da ovaj zahtev ispuni, drama bi! lo kojeg od autora pomenute grupe I pmžiče mu, kao na dianu, krez niza! nje besmislenih replika, krikova, onomatopeja, scenskih makova, kroz prepoznatljive citate žanrovski auI tentične i različite od tradicije do he- peninga, od vodvilja do realističke : - komedije, od teatra apsurda do gro- i . teske, od simbolističkog do fizičkog i - teatra, neku Čudnu inverziju svega : . poznatog i več videnog. Oduzeti tea- i i tru njegov (gradanski) smisao, dakle i . obesmisliti ga, i vratiti ga sopstvenoj < i suštini, sopstvenim paradigmama, to i . je ono što želi OBERIU, to je i ono ¡ ( za čim su krenuli Haris Pašovič i još i i dvadeset petoro izvodača Jelke kod г . Ivanovih. c . Drama Vvedenskog u devet prizora 1 problematizuje i stavlja u isti konj tekst, parodira i travestira čitav isku- j stveni arsenal teatra, njegove znako- t ve, žanrove, likove, osečanja i daje s ih kao kategorije, odnosno ideje tih i kategorija. Jedna gradanska melodrama, u ovakvoj interpretaciji, do- I bija neke sasvim nove, drugačije i r neprepoznatljive zvuke i značenja. I Sledeči vrlo striktno pisca i njegove p ; didaskalije (sem u prizoru u šumi č sa drvosečama i oduzimajuči tako p ovom prizoru njegovu gotovo nad- li realističku dimenziju), intervenišuči p tamo gde se to gotovo samo po s sebi nametalo, vrlo diskretno i vrlo d decentno a duhovito pri tom Haris s Pašovič nas je vodio iz prizora u pri- n

Igra erosa i smrti Več gotovo sasvira opravdane slutnje da če se program ovogodišnjeg Pozorja mladih iscrpeti ne samo bez jasno naznačene fizionomije, več i bez pravih scenskih uzbudenja srečno su dokinute preksinočnim nástupom Akademskog pozorišta Promena iz Novog Sada. Probleraatizujuči igru erosa i smrti, iskušenja ljudskog odrastanja a i nepristajanja na odrastanje, mehanizme porodičnog (društvenog žrvnja čiji hod otkriva pitanja dominacije, ponore apsurda i otudenja, drama briljantnog pripadnika poslednje sovjetske avangardne grupe Oberiu pružila je studentima novosadske Akademije umetnosti zahvalan osnov da uz pomoč nekoiicine profesionalnih glumača i prijatelja sačine složen i efektan scenski dogadaj, podjednako snažan po energijama sa držaja i značenja koje oslobada i po predočenoj meri sposobnosti da su u postavljanju i osvajanju igre (još jednom) bude svoj i nov. Najvidniji deo odgovornosti za mičnost izricanja ovakvog suda snosi Haris Pašovič, student režije u klasi profesora Bore Draškoviča, čije su čitanje i osobena scenska koncepcija postavke komada Vvedenskog urodili nizom uspelih zamisli, od kojih se prvenstveno nameču rešavanje prostora igre i aktiviranje odnosa izvodača i publike. Ni dislociran)e prostora igre, ni prebijanje barij era na relaciji glumač - publika, dakako, ni-

postopno povukao u miran život sa Ženom, sinom Pečom, pastorcima i taštom. Uhapšen je 1941. i umre u vozu kojim je interniran. □

Oberiu OBERIU sada istupa kao novi odred leve revolucionarne umetnosti. OBERIU ne služi po temama i vrbovima stvaralaštva, ono traži organsko osečanje sveta i prilaz stvarima. OBERIU zagriza u srž reči, dramske radnje i filmskog kadra... Možda čete tvrdki da su neki sižei nerealni i nelogični ? A ko je rekao da je svakodnevna logika obavezna za umetnost? Umetnost ima svoju logiku i ona ne uništava predmet nego pomaže da se on sazna. Kad dodete kod nas zaboravite sve ono što ste gledali u drugim pozorištima. Manifest OBERIU, 1928. □

zor, iz dvorišta Akademije u njene učionice, podrirme, hodnike, kupatila. Bili smo i na stolovima i za stolovima, pili i rakiju i vino (sve se dogada na Badnje veče i na Božič), videli kako Dadilja odseca glavu devojčici Sonji Ostrovoj koja ima 32 godine ... Prisustvovali i zločinu i kazni, i kolektívnom umiranju, na kraju. I još nešto: na predstavi Jelke kod Ivanovih i publika i izvodači bili su - potpuno nevini. Svima je to bio prvi susret sa ovom dramom Vvedenskog, nikada igranom ovde. Onima koji značenje reči teatar ne poistovečuje sa značenjem reči gradanski teatar, predstava koju glumački ansambl zadušnim angažmanom igra, biče istinska teatarska atrakcija. □ D.Nikolič, Dnevnik, 19 januar 1983