Bitef

se da se ljudi s raukom odvažuju da ih izgovore, da ih prebacuju jedan drugotne poput komada žeravice što prlji prste i da u nekoj paničnoj jezi, kolektivnoj psihotičnoj situaciji nalaze potiska da je onaj koji treba da ih izgovori konačno izbaci iz sebe. Ta ritmički zaljuljana, stilski koherentna igra traje sve do pred razrješavanje Edipove zagonetke. Jokasta, koja je u ovoj predstavi dobila daleko veči prostor nego u Sofoklovu izvorniku, izači če iz nje u trenutku kada joj pred očima pukne grozna spoznaja da se udala za vlastita sina. Ali neče se objesiti, Igra če i dalje teči mimo nje, a ona če se iz Jokaste premetnuti u neku lady Macbeth, prat če ruke od nevidljive krvi, odviti pojas, složiti od njega nešto nalik na dijete, zaljuljati ga, zapjevati mu neku nijemu uspávanku, na brzinu od zemlje ¡skopati mu grob i položiti ga u nj, I razotkrit čemo tako nešto što je ne manj e strašno od incestuoznog poroda. Njihov brak bio je konzumiran samo zbog putenosti i tjelesnog užitka. Jokastino ludilo vodi nas dalje kao komentar zbivanjima. Blatom što ga preraazuje o licu ona unakazu,je svoju Ijepotu i dotjeranost. Edip u meduvremenu shvača takoder strašnú istinu. Trenutak mraka, dva poteza prstima koji če mu od očiju napraviti žive rane, svlači halju i spreman je da patnjom do kraja života is-

kupi svoju zlu sudbinu. Polagano se penje prema izlazu, nestaje u vječnosti, a Tebanci i dalje ostaju u švom tjeskobnom, tmurnom, okuženom svijetu. I tu se u ovoj predstavi dogodio pomak u katarzi. Kralj Edip više nije (samo) tragedija čovjeka zanesenog u kockanje sa sudbinom koju su mu namijenili bogovi, spremnog da igru odigra do kraja, več i čitave zajednice kojoj pripada. Nekako lako, naviknuti na ishod, opraštamo se od Edipa koji dostojanstveno odlazi, Ali što če biti sa Tebancima? Poludjela Jokasta uzima Edipovu halju i potapa je u korito puno bistre vode. Pere je mahnilo. Ali što više trlja, voda postaje sve prljavija, a halja poprjma sve jednoličnije blatnú, šivu boju... A sve je to ispričano u nepun sat vremena, u predstavi koja se igra i gleda u jednom dahu, isctzelirana u svakom elementu, od savršene preciznosti abruptivne glumačke igre, do neobično formiranog, jednostavnog, a toliko upečatljivog scenskog i gledališnog prostora, i svjetlosnih znakova koji su u svakom titraju logični, istodobno i poetski nadopunjujuči i sjenčeči scensku sliku. Poslije toliko predstava dojmij ivih u svojoj sirovosti i surovosti, Burhan nam je sa svojim Kotnima ponudio snažnu, a suptilnu predstavu, prepunu jasnih značenja i tmurnih slutnji.

Igrati u Teatru Roma ne znači samo biti Rom. Isto kao što ne znači iskazivati samo svoje mitove i svoju sudbinu, več mitove i sudbine čitavog svijeta pretakati u vlastito, romsko osječanje svijeta. U tome je Burhan u ovih desetak godina koliko njegov teatar postoji, vrlo odreden i dosljedan. Počeli su s predstavom o Mautiji, romskoj božici glazbe, ali su nastavili s Lorkinim Andalužanima i Astúriasovim guatemalskim peonima i Andrejevljevim ruskim ukletim dušama. Kao i Macbeth, kao i Isus Krist, i Edip je u njihovoj igri postao Giganin. Pralipe je u unutrašnjim suzvučjima vlastitog nacionalnog duha nalazio uvijek širine za sve napačene i izopačene, tegobne sudbine koje ovaj svijet vuče za sobom kao teško i mračno breme koje ga tjera naprijed. U tome je jedinstvenost ovoga kazališta, A kažu da je ono ionako gotovo j edino romsko kazalište na svijetu. Jedino za koje ovdje znamo jest moskovski Teater Romen, koje se od našeg Teatra Roma razlikuje i po tome što njeguje prvenstveno muzički, folklorni izraz, A Burhan bježi od folklora kao davao od tamjana! S pravom, jer svodeči svoj teatar na kalupe vlastite nacionalne kulture, ne bi sigurno stvorio ovo što jest. Ali, bez obzira na to, bez obzira na

uspjehe koje je ovo kazalište postiglo u zemlji i inozemstvu (1980. zastupalo je našu zemlju na Teatru nacija u Amsterdamu), mogli bi biti ponosni, kao još jedan dokaz širine i sveobuhvatnosti naše kulture, na činjenicu da imamo jedan od rijetkih (ako ne i jedini) romski teatar u svijetu. Mogli bismo to biti, da smo toga svjesni. A bojim se da ni deset godina upomog, saraopožrtvovnog postojanja ovog kazališta nije kadro do kraja nas uvjeritiu činjenicu svogpostojanja. Jer, i ovu predstavu, kao i sve dosadašnje, Teatar Roma radi kao posljednju. U biti njihova egzistencija ne razlikuje se od egzistencije neke ad hoc formirane amaterske kazališne družine, Doista, u posljednje dvije godine nešto se promijenilo. Situirali su se kao teatar, sačinili potrebne dokumente, izabrali savjet, ali način financiranja ostao je isti. Za svoj rad Pralipe je dobilo ove godine 280.000 dinara, od čega jedan dio ide za osobni dohodak jedinome zaposlenom, Rahimu Burhanu kao umjetničkom rukovodiocu, a on iznosi - 7.500 dinara mjesečno. Od ostataka sredstava valja spremiti predstavu. Nemajú ni pravih prostorija za rad, a kamoli za igru. Kralja Edipa prikazujú u foajeu Doma miadih 25. svibnja. Što dalje, Burhan zna. Ima u planu