Bitef

nekoliko projekata. Doista, on dugo smišlja i premišlja, ali gotovo redovito na kraju smisli nešto dobro i - jezgrovito. Međutim, kako dalje, i poslije ove predstave kao i nakon dosadašnjih, ostaje otvoreno pitanje. Čini se da je i u kazalištu kleta romska sudbina da ostanú beskučnici, pa dok traju, traju... A istrajali su več predugo i preznačajno da bi se konačno moglo povjerovati u njihovo postojanje i značenje. □ Dalibor Foretič Danas

sku indijsku praotadžbinu. Baki Hasan, mladi novi glumač „Pralipea“ odigrao je sa nijansama i snagom Edipa zajedno sa tragičnem Jokastom makedonske glumice Sonje Karandžulovske (kažu, dobro je naučila romski), Muharem Jonuz, kao Kreont, Imer Džemailj, kao Tiresija, stari član trupe Rejhan Šaban-Šulc i Vaško Trajkovski, Nedo i Sami Osman (u horu) sa primemom koncentracjom ostvarili su do sada najzrelije delo reditelja Rahima Burhana. Rahim Burhan je u svoju novu fázu daleko strukturiranjem predstavom ušao okružen grupom mladih skopskih intelektualaca, ali tako da njihovo prisustvo nije oduzelo izvomost, ni njemu, ni ansamblu. Kad saradnike trpi i preživljava obogačen Peter Štajn, što ne bi i Rahim Burhan. □ JOVAN Cirilov „Politika“, 3. VIII 1983,

Nesvakidašnje pozorište ~. Ovih dana je tri letnja festivala dubrovački, splitski i zagrebački, obišla predstava Thagar Edip romskog pozorišta Pralipe iz Skoplja. Duša i možak ovog nesvakidašnjeg pozorišta, Rahim Burhan, pored seviljskog Roma Salvadora Tavore, jedini je Rom koji ne zasniva svoj teatar na „cigánskom“ folkloro, več traga za korenima romskih mitema, koje veruje da su se sačuvale uprkos svemu u enklavama rasutim na evropskom tlu posle srednjovekovnog eksodusa. Rahim Burhan ovoga puta je preuzeo, preko Sofokla, stari helenski mil 0 oceubici kao što se ranije bavio Leonidom Andrejevem. Ma kakav povod uzeo Burhan dolazi do svojih tema. A njegove teme su uvek osnovne - čovek pred životnom mukora, njegovo stradanje u nesavršenom svetu. Njegovo pozorište je uvek bilo puno krikova, plača, žalopojki, vajkanja, afekata, svake vrste. 1 to sapetih do krajnjih granica ljudskih moči. Ovoga puta u Burhanovoj predstavi ima i tišina, i tempa i ritma, i metaforičnih slika. I ima jednu stilsku izmišljotinu koja se organski spojila sa ternom: p tekstu svedenom na trečinu, rokom dramaturga Irfana Beljura, reditelj kao na' video-traci vrača po šest-sedam puta ključne rečenice, s tim da istovreerano ponavlja i sve pokrete glumača. Time dobija na vizuelan način muku pronicanja u smisao iskazanog teksta kod glumača, publike, nas savremenika. To ponavljanje deluje organski i osmišljeno. Predstava se igra na prostoru posutem blatom, u viziji scenografa Mustafę Asima, i u izvršnim svetlim kostimima Zorice Todorovske-Mladenovič, koji stilizuje sečanje na rom-

Ritual čiste strasti Nesumnjivo je da „Edipa“, zapravo govorenje i mahanje o Edipu, u varijan ti ,Teay atra Roma „Pralipe“ iz Skoplja treba gledati, i to ne samo sa stajališta ekskluzivne teatrološke radoznalosti. Doduše, pri tome ti ne pomaže bitno ni najpreciznije poznavanje Sofoklove drame, pa gledaocu ne preostaje drugo nego da se prepusti instinktu šlijedeči neki obredni zov iz vlastitih gena, Međutim, ova predstava Roma radikalno prekida hod iskonske mediteranske misli koja vodi prema múdrosti iskaza presudne riječi, Riječ, zapravo, gubi svoj primat pred autoritetima čulnih poticaja, pa sluh treba upravili prema novim ishodištima. Tajanstvena Azija stiže tu preko nekog odmetnutog posredništva iz svojih mrakova i iz svojih šutnja, useljava se u motiv opskurnim komentárom rodovskog nasljeda, obračunavajuči s autohtonira boštvima i s izvornim principom katarzične tenzije. Tuje naprosto izigran smisao zaključka po ključu neke nama znane civilizacije što stremi parametrima jednostavnog, logičnog sklada u kojemu se suvišnost shvača kao defekt, a ne kao kvantitativna potvrda 'mistične razložnosti. Igra „ Pralipe “ nije hermetizam kojemu treba otkriti šifru. Ako se i glasa nalik kabalističkim ritualnim formulama, s mehanizmima ponavljanja koja su zapravo neki oštri akcenti, ona je vszda navještaj stanovíte pret-

postavke kojoj razrešenje ne treba, To je proces u kojemu čista emocija zamjenjuje govor oduzimajuči mu sve viškove i zaustavljaj uči ga na nivou navještaja. Kao da pred grozotama čina prestaje pravo riječi pa se tijelo, pokret, mimika i gest udrožuju protiv glasa prisiljavajuči ga na šapat i na muk, a on se tek nemočno odupire u svoj oj zaustavljenosti. I dok grčka tragedija vodi k visovima patnje na krilima plemenite patetike, ovdje zamučene ponornice krvi otplavljuju u kaljuže, a sudbinsko blato nad kojim više nema utješne molitve, Tako se naime, dade doživjeti strastvena igra iznimnih glumača Teatra Roma, i to je nešto što se ne može usporediti s konvencijama kazališta Zapada niti s njemu primjerenim misaonim sustavima u kojima vladaju logične psihološke uzročnosti. I treba reči da takvu izražajnost, koja nije ni grč, ni isforsirana emfaza ni pelivansko rezanje zraka, veoma teško možemo dočekati na našim pozornicama. Možda je to ipak neka tuda, nevidená šablona, samo što ona, u usporedbi s konvencijama visokog stila našeg glumišta, posjeduje sugestivan znak duboke uvedenosti u strastveni ritual. Režija Rahima Burhana, pedantno usredotočena na koreografiju i složene fizičke odnose grupe, odnose koji izbjegavaju dodir, pretvara svaku repliku u hitac u susret cilju koji možda i ne postoji, ali ga je vrijedno naslutiti i múdro je u njega vjerovati. Taj je Burhan antičku tragediju naprosto prelomio preko koljena i uveo u opticaj magijske zakone nekog sveta izvan granica naših mitova. Eto, to je bilo dobro, a bila je dobra i gluma Bakija Hasana (Edipa), medutim u istom odmäku i u istom stilu kao i ona Muharema Jonusa (Kreont) i Sanje Karandovske (Jokasta) i Umera Đemaila (Tiresije) i švih ostalih sudionika, što je pohvala koja istovremeno ukazuje na postojanje manira, pa to več nije tako dobro. Kao što nije bilo dobro zapaziti one pojedine rističevske postupke u vizuelizaciji. No dobro je, i te kako dobro bilo to što je predstava trajala kojih četvrt sata manje. Toliko bi, naime, bilo dovoljno da se uoče i dožive sve fatalnosti koje ovu predstavu izdvajaju iz ustaljena rasporeda teatarskih zbivanja. Jer čemu zboriti više nego što je potrebno da se kaže ono što se nije reklo? A svemu veče rečenome, doliči tek prividno dostojanstvo šutnje. □ A. KUDRJAVCEV