Bitef

znali iii nisu hteli da znaju, postoji i treća kategorija ljudi -pravi lekari. Oni će ostati na bojiśtu. Zatvorenici su se borili kako su mogli, ćak su zamiśljali da deluju kao slobodni ljudi, da joś mogu da biraju. I birajući borbu znali su da se ne odlućuju na neki junacki ćin: pretnja onima koji su se borili i onima koji su izbegavali borbu bila je manje-viśe jednaka. Jednostavno“: kad apstrakcija paćinje da übija, potrebno je zabaviti se apstrakcijom - diktirao je zdrav razum. Doktori Gastel i Rieux rade na proizvedenim vakcinama. Posle svake neuspele probe, poćinju eksperimente iznova. I gotovo da su sigumi da i tog puta neče postići cilj, da u najboljem slućaju vakcina neće biti gotovapre nego śto se epidemija povuče, Činovnik u opštini Grant posyećuje borbi .protiy kuge svoje slobodno vreme neispunjeno profesionalnim poslovima i privatnim obavezama zasnovanim na cizeliranju rećenice o mladoj amazonki koja na divnom konju galopira rascvetalim alejama Bulonjske śume. Slućajno zatećen u gradu novinar Rambert prijavljuje se u dobrovoljce koję je organizovao Tarrou, mada, kako

kaźe; mrzi ljude koji umiru za ideje. Autor ne ostavlja sumnji da izbor koji su ljudi ućinili nema nikakvih odličja herojizma. Narator je pre sklon da pretpostavi da pripisujući suviše veliki znąćaj divnim delima neposredno daje poiast zlu. Giavni junak romana je doktor Rieux. Posle smrti svog prijatelja Taroux i oca Paneloux, biće onaj koji najviše zna o kugi. Kad se epidemija povuće, kad bude izgledao da je pobeda nad smrću u Oranu sigurna, dobiće vest o smrti svoje, žene koja je boravila u Švajcarskoj. Sluśajući uzvike radosti koji su dolazili iz gräda, Rieux je znao da je ta radost uvek ugrožena. Osvojiojecelokupno tragično znanje Tarouxa, alt je, osim toga, shvatio da nema mira bez nade. To je sigurno: u svakodnevnom radu. Ostało visi o koncu, zavisi od neznatnih pokreta. To je bila njegova veroispovest. Ali kad je pogledao razveseljeni grad, znao je da svoje znanje mora zadrżati za sebe. Znaj ući da u odnosu na“ njega sva delà imaju istu vrednost, postupaće tako kao da ventje da ipak postoje delà lepśa od drugih.O [Andrzej Falkijewicz, preveo s poljskog Milan Duškov]

Mit o Sizifu Bogovi su osudili Sizifa da neprestano kotrlja veliki kamen do vrha jedne planine, odakle se on vraćao usled sopstvene teżine. Oni su smatrali, sa izvesnim pravom, da nema strašnije kazne od uzaludnog i beznadnog rada. (...) Ako je ovaj mit tragičan, to je zbog toga što je njegov junak svestan. Gde bi, u stvari, bila njegova muka kad bi ga nada u uspeh na svakom koraku podržavala? Radnik danas radi svakog dana u svom životu na istim zadacima, i ova sudbina je isto toliko apsurdna. Ali je tragićna samo u retkim trenucima, kad on postane svestan. Sizif, proleter bogova, nemoćan i revoltiran, poznaje čitavu širinu svog bednog polożaja: on na njega misli silazeči, Pronicljivost koją treba da mu donese muku dovrša-

va u isto vreme njegovu pobedu. Nema sudbine koją se ne nadmašuje prezirom. Ako se u nekim danima slilażenje obavlja sa bolom, ono se isto tako może obaviti i s radośću. Ova reć nije suvišna. Opet zamiśljam Sizifa, koji se vraća svom kamenu, i boi je na poćetku. Kad se slike zemlje prejako vraćaju u sećanje, kad zov sreće postane odviše snążan, tada se tuga budi u łjudskom srcu: to je pobeda kamena, to je sam kamen. Ogromnu nesreću suviše je teśko noski. To su naśe getsemanske noći. Ali sneżne istine propadaju ćim se spoznaju. Tako se Edip, u poćetku, pokoravao svojoj sudbini a da je i ne zna. Od trenutka kad saznaje, njegova tragedija poćinje. No, u istom ćasu, ślep i oćajan, on spoznaje da je jedina veza koją ga spaja sa svetom sveža ruka mlade devojice. Jedna neuraerena reć tada odjekuje: Uprkos tolikim iskuśenjima, moje odmaklo doba i veličina moje duśe navode me da smatram da je sve dobro. Sofoklov Edip, kao i Kirilov Dostojevskog, formuliśe, na taj naćin, apsurdnu pobjedu. Antićka mudrost pridrużuje se modernom junaštvu. Covek ne może otkriti apsurd a da ne budę podstaknut da napiśe neki pri-

rućnik o sreći. Eh! śta, zar tako oskim stazama?... Ali postoji samo jedan svet. Sreća i apsurd su dva deteta jedne iste zemlje. Oni su nerazdvojivi. Pogreśno bi bilo reći da śe sreća nużno rada iz apsurdnog otkrića. Dogada se isto tako da se osećanje apsurda rada iz sreće. Smatram da je sve dobro, każe Edip i ta je reč sveta. Ona odjekuje u surovom i ogranićenom čovekovom svetu. Ona nas ući da sve nije iscfpljeno i da nije bilo iscrpljeno. Ona izgoni boga iz svog sveta koji je u njega uśao s nezadovoljstvom i sklonośću za nekorisne patnje. Ona stvara od sudbine Ijudski posao, koji treba da se uredi izmedu łjudi. Sva Sizifova tiha radost je tu. Njegova sudbina mu pripada. Njeg ov kamen je sasvim njegova stvar. Isto tako, kad apsurdni čovek posmatra svoju muku, ućutkuje sve idole. U svetu iznenada vraćenom nj ego vom ćutanju, uzdižu se hiljade sitnih ushićenih glasova zemlje. Nesvesni i tajni apeli, pozivi upućeni od svih bića, to je nużno nalićje i cena pobede. Nema sunca bez sene i potrebno je upoznati noć, Apsurdni čovek każe - da, i njegov će napor biti nepreki-

dan. Ako postoji lićna sudbina, nema superiome sudbine iii bar postoji samo jedna kojtt on smatra fatalnom i dostojnom prezira. Sto se ostalog tiće, on zna da je gospodar svog života. U ovom suptilnom trenutku, kad se čovek obazire na svoj život, Sizif, vračajući se svom kamenu, razmiślja o niżu nepovezanih poslova koji postaju njegova sudbina, koju je on stvorio, sjedinio pod pogled svog sećanja i uskoro zapećatio svojom smrću. Tako sasvim uveren u potpuno Ijudsko poreklo svega śto pripada čovjeku, slepac koji żeli da vidi i koji zna da noć nema kraja, stalno je u pokretu. Kamen se joś kotrlja. Ostavljam Sizifa u podnożju planine. Vlastito breme se uvek nalazi. No Sizif uči višoj vernosti koją negira bogove i podiże kamenje. On, takode, smatra da je sve dobro. Ovaj svet odsada bez gospodara ne izgleda mu ni jalov ni ništ'avan. Svako zrno ovog kamena, svaki mineralni sjaj ove planine punę noći, sam za sebe saćinjava jedan svet. Sama borba da se stigne do vrha dovoljna je da ispuni Ijudsko srce. Sizifa treba da sebi predstavimo kao srećnog. □ Alber Kami: Mit o Sizifu, str. 119-122.]

Lekcja Dżumy Gdyby Albert Camus zakończył- swą twórczość na dramacie Kaligula, najciekawszy dialog tej sztuki nie zostałby dostrzeżony. Oto on: CHERE A Wierzę, że istnieją czyny piękniejsze od innych. KALIGULA Wierzę, iż wszystkie mają wartość równą. CHEREA Wiem to, Kajusie. Rozumiem cię i podzielam twoje zdanie. Ale jesteś krępujący i trzeba, abyś zniknął. Dopiero powieść Dżuma pokazuje wszystkie konsekwencje tych kilku zdań. Gdy doktor Rieux, bohater powieści, próbował zebrać to, co wiedział o dżumie, spostrzegł, że nie umie sobie jej wyobrazić: prawda tej choroby była dla niego, jak powiada, zbyt abstrakcyjna. Tylko jedno zdanie zdawało się zrozumiałe - to, któ-

re w jego podręczniku kończyło wyliczenie objawów: Puls staje się slaby i śmierć następuje w związku z nieznacznym ruchem. I to właściwie było wszystko, co początkowo wiedział. Inni wiedzieli jeszcze mniej. Zwyczajni ludzie czasów spokojnych. Z chwilą, gdy wypadki wykroczą nieco poza zwyczajność, ludzie ci wpadają w panikę. Tak było i w Oranie w chwili wybuchu epidemii. Przychodzi pierwsze przerażenie; ludzie skłaniają się ku religii, porządkowi, ku kapłanom i urzędnikom; działają jeszcze stare przyzwyczajenia. Przerażenie wzmaga się: zaczynają oddawać się rozpuście i forsownemu użyciu; dawna sprawiedliwość i dawny porządek już nie wystarczają. Później, po dzikim porywie pierwszych tygodni, przychodzi przyzwyczajenie: w chwili nieszczęścia ludzie oswajają się z prawdą, to znaczy z ciszą; nadchodzi absurd dżumy. Potem dżuma odchodzi, kościoły zostają ponownie otwarte, organa administracji wznawiają urzędowanie, ludzie wracają do swych zawodów... i nadal nic o dżumie nie wiedzą. W tym, w czym większość widziała absurd, ojciec Paneloux widział prawdę, Uczony i wojujący jezuita wszystkie swe nadzieje wiązał z innym

72

lakliïli