Bitef

Razigrana komedija Jednog martovskog dana pre 312 godina izvedena je u Parizu u Palais Royal, premijera pretposlednjeg Molièreovog dela Les femmes savantes, koje se sada izvodi pred punom salom pozorišta Pistolteatern u Stockholmu, pod naslovom Lärda fruntimmer (Učena ženskadija). To je tipična Molièreova komedija, sa ingredijencama ranijih dela: satira protiv kvaziretoričke salonske književnosti i pseudofilozofa kao u Smešnim preciozama; motiv mlade kčeri koju treba naterati da se uda za starog licemera, kao u Tartuffeu i brzo razrešenje u finalu kad stiže glasnik s pismom koje demaskira licemera i priprema teren za sastanak mladih zaljubljenih. Verovatno Molièreovim aleksandrincima (u Bergstrandovom prepevu) nikada nije toliko skandirano na

švedskim daskarna, sa toliko poleta i žara. Švedski aleksandrinac, sa svojim jambima utvrdenog takta, obično predstavlja teškoču za glumce kad treba da mu daju prirodan ton. Režiser Erik Appelgren je tako reči uhvatio bika za rogove i zavitlava se s fenomenom kad pusta glumce da se bace u ritmički skandirajuče monologe uz muziku, ponekad džezirajuči unaokolo na uskome mostu koji povezuje scénu sa parterom. Appelgren uopšte radi sa komičnim preterivanjima i burleskama nalik na farsu prošaranu akrobatikom sličnom klovnovskoj. Glumci trče unaokolo, prevrču se preko glave, sudaraju se i spuštaju niz šipke, dok aleksandrinci teku u prividnom neredu izgradenom na kraj njoj preciznosti. On neverovatno vlada svojim ansamblom, koji je upadljivo uigran do najmanjeg pokreta, na primer dok stoji u jednoj gomili oblikovanoj kao neka vrsta pokretne skulpture sačinjene od ljudskih tela. Za takvu fizičku glumu potrebna je scena na kojoj nema mnogo rekvizita o koje se može saplesti. U scenografiji Bengta Antona Johanssona dominiraju pokretna vrata u dubini scene, kroz koja u različitim prilika-

ma uleću i izleću ljudi, stvárajúci komičnu situaciju. Desno su vrata koja vode ka cesto koriščenom zahodu, s leva su još jedna vrata za iznenadna pojavljivanja i odlaženja. Jediní nameštaj je jedna pokretna stolica kancelarijskog tipa, koja se nalazi na sred scene. Dugačak most vodi sa scene u parter i omogučava glumu koja daje sasvim poseban neposredan kontakt sa publikom - glumi se bukvalno na kolčnima publike. U drastično izvedenem monologu o većoj vrednosti jednog pravog momka u krevetu nego jednog obrazovanog pedanta, Kim Anderzon - kao sluškinja Martine spusta se za trenutak na kolena jednoga gospodina u parteru i grli ga pre nego što otrči dalje i pipne naočare nekog drugog, koji izgleda sumnjivo mnogo obrazovan. Igra s publikom ima svojih losih strana, ali ansambl Pistolteatema zna svoj posao: on funkcioniše tako da ga je uvek prijatno videti. Atmosfera je puna smeha, publika je prihvatila pravila igre i od nje se ne očekuje neki doprinos; gluraci su dovoljno suvereni i tempo dovoljno visok. Appelgren je odabrao da podvuče tipično - ertu komedije del arte - u ga-