Bitef

Ernani je ove zime bio majstorsko ostvarenje. Nabori nočnog plašta, zvonak stih, uzbudenje saučesništva i toplina ponovnog susreta s gromoglasnim „klasikom“ čiji Štihovi još odzvanjaju u ušima svakog Francúza koji je makar malo išao u školu, kao što svaki nosi trag od vakcinacije na mišici. Vitez obnavlja poduhvat s Lukrecijom Bordžijom konačno saterujuči u ugao Francusku komediju, koja gubi dah. Cudovišan komad, svakako, ili tačnije, komad posvečen ženskom čudovištu, trovačici, razvratnici, rodoskrvnici, da preskočim dalje i još gore stvari. Ukratko, zadivljeno odavanje počasti Meduzi. Drama u prozi ovog puta, ali sa snažnim uzletima i nesuvislim padovima, Lukrecija Bordžija pre svega svedoči o ogromnom daru proizvodača, koji se ničeg ne plaši. Pod korom melodrame sumanuto se bore simbolični demoni. I baš tu, u zapletu, leži genije. A zaplet se svodi na sledeče: surovi demon, majka, potajno se zaljubljuje u sina, a on je übija. Pre nego što se stigne dotle koliko je preokreta, dogadaja, iznenadnih zbivanja, otrova i protivotrova. Oduševljenje

se rada iz tih lažno naivnih triková koje veštac - dočekujuči se uvek na noge - meša u kazanu strasti. Yannis Kokkos ostaje veran sceni pod nagibom. Scena je kao črna voda (zar se ne nalazimo neko vreme u Veneciji?) na kojoj se odražavaju prozori papske palate. Odajmo priznanje, usput, sugestívnej moči Patricea Trottiera, autora mračne svetlosti, koja kao da pada sa zvezda. Kostimi su tamni i puni preliva, Znači, sve je na glumcu, na njegovoj sposobnosti da iserta strasti u vazduhu, slično tanano zamišljenoj geometrijskoj slici u prostoru. Vitez i Kokkos nisu odabrali lak put. Nema nijedne uporišne tačke za glumu. Ona mora da postoji - i tačka. A ona je tu skoro sve vreme, čas na proscenijumu, čas u perspektivi u dnu scene, na ogromnom prostoru koji pritiska ljudsku siluetu. U nekim trenucima, za scene udvoje, svetlosni snop bačen na likove u središtu izdvaja ih od velikih čeljusti tame oko njih. Celina daje utisak stalne sveprisutnosti, igračke pokretljivosti, što je protivrednost, ili u stvari zamena, za rečitost teksta koji je prava gozba bogatog jezika, prožetog snažnim osečanjima. Sveto čudovište Bez ikakvog dekora osim velikog zida papske palate, bez ikakvih scenskih elemenata osim jedne stoličice, skupocene bočice otrova ili vina iz Sirakuze, sudbonosnih pehata i nekoliko komada tkanine i - na kraju, ružnih mrtvačkih kovčega od sirovog drveta za uništene junake, Antoine Vitez i Yannis Kokkos uspeli su da do poslednjeg mesta ispune ogromno prostranstvo dvorišta. Rasporedili su glumce u raskošnim kostimima (svila, velur, lame, brokát, sve ono što ispisuje na sceni široke pokrete i lirski zamah nabora... ) tako da ni u jednom trenutku nema osečanja praznine, uprkos predimenzioniranoj nočnoj sceni. Kao da glumač doslovce suvereno raste. Prefinjena igra svetlosti Patricea Trottiera nameče ponekad prave filmske kadrove; bliže ili dalje plano-

Nada Štrancar nikad nije bila tako nadahnuta kao u ulozi Lukrecije. Od vladarke do zle žene samo je korak, kao i od uzvišenog do grotesknog. A taj korak ona prelazi bez kraja, tamo i natrag, ulažuči veliki fizički i glasovni napor. Kakva divna prokleta duša u potrazi za pokaj anjem! Jean-Pierre Jorris (Alfonso de Este) dostojan joj je pratilac u drugom činu, dok Jean-Marie Winling, u ulozi hemijski čistog pokvarenjaka, ide po dijagonali, ocrtavajuči savršeno izobličen put svog lika. Mladi Joël Denicourt (Denaro), uprkos velikom trudu, nailazi na vidljive teškoče u ostvarivanju svih dimenzija nemira pretpostavljenog siročeta pred smrtonosnom i usmrčenom majkom. Mladi plemiči nisu besprekorni, naročilo u sceni gozbe, režiranoj s mnogo izveštačene gestikulacije. Lukrecija Bordžija neče izbrisati Ernani iz sečanja. Ali, nečemo brzo zaboraviti ni čudesan dar one koja ju je oživela □ Jean-Pierre Leonardini, L’Humanité, 29. 07. 1985.

#9

шк BITEF I