Bitef

ve, obavezan smer gledaočevog pogleda potčinjenog tačnoj i preciznoj sintaksi. Vrlo dobra muzika Georgesa Aperghisa podržava sve vreme kretanje kao tanani i jak nerv. Ali kad nas ponese širok i gibak ritam, odmah pomislimo na igru, i to od karnevala, kojim komad počinje, do slavlja kod Negronijeve, kojim se drama završava u orgijskom plesu (u koreografiji Milka Sparenbleka) pred katastrofu. Mogli smo očekivati najgore od golog slušanja drame koja za nas zvuči kao melodrama, Uostalom, Igo, kipeči od mladosti, ovde se zabavlja. I te kako! Kako da se ne nasmejemo kad na kraju, rodoskrvno Lukrecijino dete, Đenaro, kome je strasna mama upravo priznala: Tvoj otac je moj brat, odgovara van sebe: Pa vi ste mi tetka! Da, svi se smeju, ali ih uzbudenje koje ih je zgrabilo od samog početka, ne napušta. Uspeh predstave je slguran: distanca, ironija, ludačko uživanje glumača, Vitezovo videnje komada nikad ne uništavaju uzbudenje. Lukrecija, kao prošle godine Ričard, davolska žaba, pre svega je izvanredna glumica. Burleskno tumačenje nekih likova podseča nas na način ko-

jim je Georges Lavaudant prikazivao Sekspira modernim gledaocima. Kakav izvanredan ženski lik! Prava je primadona ta gospa Lukrecija. Ne možemo da se uzdržimo, a da je ne volimo, ne žalimo, da je smatramo uzvišenom, uprkos zločinima i užasima. Lik Lukrecije, naročilo u drugom delu, kad pokušava da spase Denara izvodeči pravu tačku pred Alfonsom od Este - mračnim i dubokim Jean-Pierre Jorrisom - svoju suštinu duguje velikoj glumici Nadi Strancar. Pod Vitezovim rukovodstvom, odabrana da igra Lukreciju, kako je divno nezavisna! Raznovrsna, neujednačena, ona sve konce svog složenog lika čvrsto drži u ruci. Prelazeči od smeha do suza, od nežnosti do bezumnog besa - a glas, kakav glas, u stanju je sve da izrazi, bez lažnog efekta... Pored nje, Jean-Pierre Jorris se nameče svojim zagonetnim prisustvom, dok je Jean-Marie Winling opasan Gubeta, sarkastičen kako se samo poželeti može, nekakav veseli Jago, koji se svemu smeje - Francis Frappai unosi mnogo osečajnosti i dubine u lik Mafija, za koji je rečeno da je Pilad ili Horacije. Joël Denicourt je mladalački i nežni Denaro, što jasno

pokazuje neuravnoteženost lika. Dvadesetogodišnji vojnik, vatren i borben, hrabar, ali nagrizan neodoIjivom željom za saznanjem o svom mračnom poreklu. Vitez je vrlo lepo postavio epizodni lik Montefletra, koji otrovan prelazi preko scene kao avet (kao Hamletov otac). Od karnevala do krvavog večemja, drama se završava kad zakrvavljene Đenarove oči (Edipove oči, zna se) počinju da se otvaraju pred smrtonosnom istinom i kad umire nad majkora, položenom na ružan kovčeg od neobradenog drveta, koji svetli, bela mrlja kao mlad mesec, na taninom podu strašnog sna... DA. H., Le Quotidien, 29. 07. 1985.

Vitezov trijumf Antoine Spire če pamtiti XXXIX Avinjonski festival po Vitezovoj verziji Lukrecije Bordžije. Pozorište Sajo

vaskrslo je starog Igoa i čak ga spaslo njegovog deklamatorstva. Ako prolazite kroz Avinjon pre 31. jula, zaustavite se i idite da vidite Lukreciju Bordžiju u dvorištu papske palate. Uz večeri u čast Ponža, po ovome če se pamtiti XXXIX Avinjonski festival. Uskoro če moči da se kaže da je 1985. bila godina u kojoj je Antoine Vitez postavio Lukreciju Bordžiju. Medutim, opredelivši se za Igoa, pozorište Šajo nije odabralo lak put. U Igoa, avaj, ima patosa koji bi danas teško mogao da nas dime. Međutim, Vitez je uspeo, s izvanrednom tananošču, da nas te preteranosti nasmejú, a da to ipak ne bude na njegov račun. Predstava je izvanredno igrana, i to bez igranja predstavom. Prostor je prazan i go. Nema vidljivog dekora. Yannis Kokkos je obojio pod, blago nagnut prema prednjoj ivici ispred koje put služi za prolaz. Nema rekvizita, osim jedne stoličice. Sve je prepušteno glumcima, njihovom kretanju, njihovoj sposobnosti da nezahvalni prostor papskog dvorišta preseku i ispune. A oni su tako dobri, tako nepogrešivo igraju da, iznenadeni, sami sebe hvatamo u strasnora pračenju drame porodice Bordžija.