Bitef

vantnih informacija o opredjeljenju namjerno anonimnih stvaralaca Gledališča Sester Scipiona Nasice. BAAL je unekoliko sporno djelo Brechta, koje do sada nikada nije pronašlo redatelja i slavan put na pozomicu. Prvim izvodenjem daleke 1923. u Leibzigu izazvalo je škandale i ogorčilo gledalište i kritiku, tek da bi ga na neki način slavni Peter o’Tool (u glavnoj naslovnoj ulozi) pedesetih godina vratio u sfere pažnje teoretičara kazališta i gledalaca. Priča o pjesniku, za koju ima niz pretpostavki da je inspirirana životom Villona (o tome govori i sam autor), te nedozvoljenim ekscesnim životima Verlainea i Rimbauda pružila je Scipionima upravo one mogučnosti koje su za njih bile presudne po racionalističkoj i visokoestetiziranoj izvedbi Tollerova „Hinkemanna“ prošle godine. Drama, u kojoj se ispovijeda čulnost, omogučila je mladim kazališnim istraživačima da ostvare izvedbu čija osjetilnost i mimetičnost uz Berliozova glazbu djeluju na sve što je gledalac unio kroz mrak na svoje mjesto u samoj pozornici (nad platoom viri mu samo glava kroz otvor!). Tako BAALOVO „nesnalaženje“ u korumpiranom svijetu

s kojim želi neograničeno čutilno komunicirati, postaje dio doživljaja ljudi uvučenih u prostor dizajniran poput planetarija na čijem nebu ne svijetle zvijezde, več imena jugoslavenskih značajnih redatelja (bivših i sadašnjih). „Napadnutí“ gledalac izmistificiranim ulaskom na predstavu (ovdje je mistifikacija legalan umjetnički čin), skutren u svojoj „jami“, tjelesno i duhovno prima saopčenja o egzistencijalnim problemima izopačenog pjesnika, sudjelujuči u toj sudbini barem strahom, jer mu nad glavom skáču glumci i gore vatre. Ali, senzacije koje sadrži predstava tako su rasporedene da u nama izazivaju samo stanovitu čeznutljivost koja ostaje i po završetku retrogardističkog dogadaja. Sve ono što se dalo racionalizirati u prethodnoj predstavi Hinkeman i ovog je puta prisutno, ali nije jednako značajno. Isprovociran je strah u položaju gledaoca na početku predstave da bi mu po njegovom opuštanju, na nezaštičenu dušu (i tijelo) polegla ispoetizirana nježnost koja če ga i ispratiti iz tog malog umjetnički stvorenog svijeta. Okružen gipsanim planinama na horizontu, gledalac bulji u glumce divove nad vla-

stitom glavom, kóji dovoljno obnažení, u hlačama s nekom vrstom peraja, zgusnutora strašču i okrutno stiliziranem igrom, „ponekad pobjegnu“ u jedva dva kvadrata veliku scénu u sceni gdje se ulj ude i odigravaju ljubavne prizore iz Baala. To pulsiranje kroz prostor, popračeno pomno biranom glazbom i šumovima, ulijeva se u gledaoca putera čula. Tako Scipioni, na početku osamdesetih, kada cijeli svijet traga za neposrednim odnosom s konzumentima umjetničkog djela, iznalaze vlastiti put i to veoma efikasan. Dočim se po ostalim medijima, i kod nas i u svijetu, uglavnom propitkuju kako te nesretne nostalgične, grube i žudnjikave osamdesete dovesti u red, te „novu osječajnost“ iskoristiti u umjetničkom oblikovanju, Scipioni to besprijekomo rade i uz veliku vještinu oplahuju nas več zaboravljenim Ijepotama, ali ne kroz nostalgičnost ili sentimentalnost, več svojom dosljednom aktualnošču □ Ivan Knez, Študentski list, Zagreb, 28. 05. 1985