Bitef

kušenja tog doba, čestim izmenama sudbinske linije svojstvene onima koji su učestvovali u tako dramatičnom završetku Karla Petog, u svetim ratovima i u propadanju španske moči, Šekspiru je više puta pripisivana sličnost života i sna, na primer u Buri, ili njegova sličnost sa teatrom, kao što je to slučaj u Magbetu, kad tom junaku pukne pred očima da je njegova gospoda mrtva. Nikad još uporedivanje života sa pozorištem nije bilo učinjeno sa više sarkastične gorčine, s više beznadežnosti. Naprotiv, s druge strane, u Džekvizovom monologu to isto poredenje se javlja da bi se opravdalo jedno životno shvatanje u kome je sve toliko dovedeno u red i u tipske situacije, da onaj koji o njima razmišlja može da ih prihvati s blaziranim zanimanjem. Vojvoda je izgubio presto u dvorskim intrigama i sada živi u šumama Ardena, Teši ga filozofska misao o nesrečama koje prate ljudsku sudbinu. Postoje veče nesreče i bolovi: Vojvoda (Džekvizu) Eto, ne tuče zlo jedino nas. Prostrana svetská pozornica pruža

prizora tužne više nego gluma u kojima mi se pojavljujemo. Džekviz Pa ceo svet je glumište, gde ljudi i žene glume; svak se tu pojavi, pa ode; i odglumi u životu uloge mnoge kroz činova sedam. Prvo k’o dete što u dadiljinu naručju plače i guče; a potom k’o đačić plačljiv, što, sa torbom, [svetla jutarnja lica, puzeči k’o puž, u školu mrzovpljno ide; zatim kao ljubavnik kóji, uz baladu tužnu, k’o odžak uzdiše o vedi dragane svoje; pa k’o vojnik koji, pun čudnih psovki, s bradom kao [panter, na čast surevnjiv i na svadu brz, mehurič slave traži ispred same čeljusti topa; pa k’o púpav sudac, stomaka punog masnih petlova, što oštra oka, a prepisne brade, pun otrcanih primera i sentenca ulogu igra; pa, u doba šesto, k’o lutak presamičen: s papučama, sa naočarima na nosu, s kesom uza se, a na listovima suvim landaraju mu bestraga široke

čakšire, - glas pak, nekad muški, [sad u dečiju se pretvorio pisku, pa pijuče i zviždi; napokon poslednji čin, k’o konac ove čudne i burne istorije: detinjstvo drugo, zaborav šušti: niti zuba ima, nit’ vida, niti ukusa, nit’ ičeg.* Šekspir ne preporučuje, dakle, ravnodušnost kao skeptik, ne čini da se oglasi pesma tuge i umora ili raspoloženja označenog kao stoicizam; on ne rasprostranjuje božansku pravdu poput hriščanskog pesnika baroka, več poima scenu sveta i aktere na njoj s nekom vrstom melanholije... vrlo privlačne. Nikada još ta drevná tema nije bila razmatrana s jednim tako prodornim lirizmom, kao što je to slučaj u Šekspirovoj pastorali □ Tudor Vianu, Študije iz svetske i komparativne književnosti, *Dato u prevodu B. Nediča i V. Živojinoviča. Iz sveske reditelja Za izgubljena ljubav sveta, Ardeni se otvaraju, kao prostor ponovnog nalaženja i susreta parova. Šekspir je u masti izgradio ovde jedan način življenja rudimentaran kao zlatno doba ili, kako bismo to mi rekli, vek demokratije. Melanholik otkriva u svetu četvoronožnih Stanovnika šume isto toliko podlosti i nepravde kao i u svetu na dvoru. Vladalac bez skiptra, bez ambicija, ravnodušnik - izgnani vojvoda - sam ne može da spreči ljude da übiju jelena kako bi se prehranili. U igri kosmičkih odrednica, čovek ne prestaje da übija. Ni ljubav sveta nije lako izlečiva, Rozalinda, izgnana zbog najavljene pobune, živi prerušená ne kao kči svrgnutog oca sa vlasti, več zbog svoga voljenog... Bio je takav običaj u tradicionalnim učenjima da se na smrt obolelom de-

Ш

ÉÄÖÉTfIFI