Bitef

sam Amerikanka u prvoj generaciji, po majčinoj Amerikanka u drugoj generaciji. I zato sam pod tako jakim utiskom koncentracionih logora. A, osim toga, sebe smatram politički veoma angažovanom. - Uzimaš li svoje pesme pre iz knjige nego iz sopstvenog života? - Ah, ne, nikako to ne bih rekla. Smatram da moje pesme dolaze neposredno iz čulnih i emocionalnih iskustava koja stičem. AH, moram dodati da nemam nimalo razumevanja za krikove srca, koje ne prouzrokuje ništa drugo nego nož ili igla. Smatram da čovek treba da je u stanju da kontroliše iskustva i da njima manipuliše; čak i najstrašnija, kao što su ludilo, podnošenje mučenja, i tu vrstu iskustava. S njima se mora manipulisati bistrim i budnim razumom. Mislim da je veoma važno lično iskustvo, ali ne iskustvo „Close-Box“, ne narcisoidno iskustvo, ono iskustvo što sebe posmatra u ogledalu. Verujem da ono treba da je relevantno, relevantno za velike celine i pojmové kao što su Flirošima, Dahau. - To jest, primitivna emocionalna reakcija treba da teče uporedo s intelektuálnom samodbciplinom?

- Da, to zaista tako mislim. Pošto sam študirala književnost i pokušalá da šteknem akademsku karijeru, da postanem profesor, jedan deo mene sigurno poštuje svaku vrstu discipline, samo ako ona čoveka ne okameni. - Ostavimo na trenutak poeziju nastranu. Postoji li nešto drugo što bi volela da pišeš ili si napbala? - Uvek me je zanimala proza. Kao tinejdžerka sam napisala i objavila mnogo kratkih priča. Uvek sam želela da pišem duge i kratke priče; htela sam da pišem roman. Sad, kad sam dospela u godine tako reči dostojne poštovanja i stekla izvesna iskustva, mnogo više sam zainteresovaná za prozu, za roman. Mislim, na primer, da se u roman mogu uneti četkice za zube, sve one sitnice za svakodnevnu upotrebu. A smatram da je to mnogo teže učinili u pesmama. Poezija je tiranska disciplina. Na tako malom prostoru treba iči tako daleko, tako brzo da se sve sporedno mora izostaviti. Ali meni to onda nedostaje, žena sam. Volim trivijalne stvari. Smatram da u roman mogu uneti mnogo više života. Možda ne tako intenzivan život, ali svakako više. Zato sam počela da se veoma zanimam za pisanje romana.

- Jesi U često и društvu drugih pesnika? - U svakom slučaju više volim lekare, babice, advokate, sve drugo nego pisce. Mislim da su umetnici i pisci uopšte najnarcisoidniji ljudi. Naravno, ne bi trebalo to da kažem. Mnoge od njih vrlo volim. Mnogi moji prijatelji su, najzad, umetnici i pisci. Ali moram da kažem da se najviše divim onome ko vlada nekom praktičnem oblašču i može nečemu da me nauči. Babica iz našeg sela naučila me je kako se gaje pčele, a ona sigurno ne može da razume ništa od onog što ja pišem, Primečujem, medutim, da mi je ona draža nego večina pesnika. Medu mojim prijateljima ima onih kóji znaju sve o brodovima ili o nekom športu ili umeju da otvore telo i uklone organe. Mene fascinira to vladanje praktičnim. Moram da kažem, kao pesnik, čovek živi pomalo u vazduhu, a ja uvek vohm nekog ko može da me pouči nečemu praktičnom. - Da U postoji nešto šlo bi više volela da si radila nego što si pbala pesme? Mblim, naravno, na nešto što bi iziskivalo veliki deo života ako čovek.

želi da u torn uspe. Žališ li u sebi što nbi nešto drugo radila? - Mislim da bih, da sam bilo šta drugo radila, postala lekar. To je krajnja suprotnost književniku, mislim. Kad sam bila mlada, svi moji najboIji prijatelji bili su lekári. Muvala sam se s mäskom od gaze na licu i posmatrala kako se radaju bebe i kako se seciraju mrtvaci. Sve me je to fasciniralo, ali nikad nišam smogla snage da naučim sve te detalj e koje čovek mora da poznaje da bi bio dobar lekar. To je ta suprotnost na koju mislim neko ko se neposredno bavi ljudskim iskustvom, neko ko je u stanju da leči, da opravlja, da pomaže. Ako mi je ostala ijedna čežnja, onda je to ta. Tešim se, ipak time što poznajem mnoge lekare i što mi raožda čini veče zadovoljstvo da o njima pišem nego da i sama budem lekar, - U suštini, da li ti je pbanje pesama donelo zadovoljstvo? - Sigurna sam da ne bih mogla živeti da ne pišem... □

Gespräch mit Sylvia Platk Was brachte Dich dazu, Gedichte zu schreiben? Ich weiß nicht, was mich dazu brachte; ich habe einfach angefangen, als ich noch ganz klein war. Ich glaube, ich mochte Kinderreime und dachte, ich könnte dasselbe tun. Ich schrieb mein erstes Gedicht, mein erstes veröffentliches Gedicht, mit achteinhalb Jahren. Es wurde im „Boston Traveller“ veröffentlicht. Und ich glaube, daß ich seitdem auf irgendeine Art Profi bin. Über was für Dinge hast Du geschrieben ab Du anfingst? Über die Natur, denke ich. - Vögel, Bienen, Frühling, Herbst. All die Themen, die wirkliche Geschenke für den sind, der nicht eine Art innere Erfahrung hat, über die er

schreiben kann. Die Ankunft des Frühlings, die Sterne am Himmel, der erste Schneefall usw. sind Geschenke für ein Kind, für einen jungen Dichter. Laß uns ein Paar Jahre überspringen, Gibt es jetzt Themen, die Dich besonders interessieren, über die Du schreiien möchtest? Vielleicht ist dies bezeichnend für Amerika, aber ich war sehr beeindruckt von dem meiner Meinung nach neuen Durchbruch, der mit Robert Lowells Life studies kam. Dieser enorme Durchbruch zu sehr ernsthafter, sehr persönlicher emotionaler Erfahrung, war, glaube ich, bis dahin teilweise tabu gewesen. Robert Lowells Gedichte über seine Erfahrung in einer psychiatrischen Klinik zum Beispiel interessieren mich sehr. Ich denke, mit diesen eigenartigen privaten und tabuisierten Themen setzt sich die neuere amerikanische Lyrik auseinander. Du ab eine Dichterin und auch ab Mensch, hast einen Fuß in Amerika, den anderen in Europa. Wo fühbl Du Dich zugehörig? Ich glaube, was die Sprache anbelangt, bin ich Amerikanerin - fürchte ich. Mein Akzent ist amerika-

nisch, meine Sprechweise ist amerikanisch. Ich bin eine altmodische Amerikanerin, und dies ist wahrscheinlich einer der Gründe, weshalb ich jetzt in England bin und weshalb ich immer hier bleiben werde. Glaubst Du denn, daß die zeitgenössische englische Dichtung im Vergleich zur amerikanischen hinter ihrer Zeit zurück ist? Nein, ich glaube, sie ist in einer Art Zwangsjacke, wenn ich so sagen darf. Es gibt einen sehr relevanten Aufsatz von dem britischen Kritiker. A. Alvarez, in dem er auf die Gefahr der englischen Feinheit und Vornehmheit hinweist. Ich muß sagen, daß ich nicht besonders vornehm bin, und ich finde, daß Vomemheit auch erdrückt und einengt. Die Ordnung, die wundervolle Sauberkeit, die überall in England zu spüren ist, ist vielleicht viel gefährlicher als auf den ersten Blick sichtbar. Du bezeichnest Dich ab Amerikanerin. Aber wenn ich ein Gedicht wie Daddy höre, das von Dachau und Auschwitz erzählt, dann habe ich den Eindruck, daß eine echte Amerikanerin dies mit demselben Gefühl und demselben Verstand nicht geschrie-

ben haben könnte, mit dem Du es geschrieben hast, weil diese Namen auf der anderen Seite des Atlantiks nicht so viel bedeuten. Du sprichst zu mir wie zu einer gewohnlichen Amerikanerin, aber mein persönlicher Hintergrund ist deutsch und österreichisch. Valerlicherseits bin ich Amerikanerin in der ersten Generation, mütterlicherseits Amerikanerin in der zweiten Generation. Und deshalb bin ich besonders stark von Konzentrationslagern betroffen. Und außerdem halte ich mich für recht politisch, Entnimmst Du Deine Gedichte eher aus Büchern ab aus Deinem eigenen Leben? Ach nein, das würde ich überhaupt nicht sagen. Ich glaube, meine Gedichte kommen unmittelbar aus den sinnlichen und emotionalen Erfahrungen, die ich mache. Aber ich muß dazu sagen, daß ich kein Verständnis habe für Schreie des Herzens, die durch nichts anderes als ein Messer oder eine Nadel hervorgebracht werden. Ich glaube, man muß in der Lage sein, Erfahrungen zu kontrollieren und zu manipulieren; selbst die erschreckendsten wie Wahnsinn, gefoltert werden, diese

ш

OÍTOF i