Bitef

Izgnanstvo. Tekst objašnjava da treba da odu u Nod, zemlju u koju je Kain otišao posle übistva brata. Radnja prikazuje protagonistu koji poprima obeležja Kaina: grbu. Iben peva pesmu o vojniku koji odlazi u rat i više se ne vrača. Moj tekst je opis jednog putovanja, kao neka srednjovekovna bajka / ja sam princ sa dvoranima, konjem i prepunim dvorcima. U stvarnosti bežim pokunjeno, podvijenog repa, dok Iben u svojoj pletenoj ljuljašci zamišlja slike koje nagoveštavaju borbu, zatvor i poraz. Kuca se širom otvara, javljaju se sećanja, ispunjavaju prostor, sadašnje vreme: sećanja na detinjstvo, na porodični i religiozni život i školske dane. Žalost. Ne želimo sasvim da razjasnimo ko je mrtav (da li je neka žrtva? Ili je to neki rodak? / Kako uvesti na način ne previse besednički prisustvo smrti? Jedan čovek i jedna žena dugo plesu. Preko ove beskonačne igre želimo da prikažemo degradaciju i autodestrukciju jedinke i čitave nacije. Poslednja scena: vrača se na groblje. Vrača se da bi se pronašli mrtvi. Vrača se da bi se shvatilo daje nemogučno vratiti se. Da je Nod tamo gde neko jeste. Da grbu ne možeš zbaciti. Ali, vrača se jer je sečanje presudno. Ne nostalgija, več sečanje. Potreba za sečanjem. U Buenos Airesu loše se govori o majkama Plaza de Mayo. Kažu da nisu konstruktivne. Iben i ja smo prisostvovali jednoj od njihovih manifestacija. Emocionalni efekat je uništavajuči, one su sasvim mirne, čevrljaju međusobno dok se u krugu kreču sa slikama najdražih obešenih oko vrata i preslikanim na maramicama. Evo, rekao sam Iben, videli smo sečanje, kad sečanje ne zahteva ¡ samilost, kada kaže: to je uspeh setite ga se. A to, govori tiho. Nijedna pozorišna predstava ne može da opriča Veliku priču, onu 0 gušenju, očaju, poniženju, mučenju i ravnodušnosti. Nijedna pozorišna predstava ne može da opriča malu storiju, bolne i anonimne obrte i promene ličnosti u izgnanstvu, medu drugim jezicima, drugim bojama i podnebljima. I pored toga želim da pričam, da se sečam, makar to činio uz pomoč pozorišta. Svoje detinjstvo proveo sam u Patagoniji. Tamo se more otvara kao Pampa, beskrajna zelena ravnica koju stranci porede sa mojom zemljom. Još kao dečak sam duž obala Patagonije skupljao školjke 1 kamenje izvajano morskim tala-

sima. Ponekad sam pokazivao jednu tačku na horizontu i govoric svom najboljem prijatelju: Tamo je Buenos Aires. Dvadeset pet godina kasnije, u Danskoj, śetajući plažama Jutland, uhvatio sam sebe da Iben govorim istu stvar. Severno more Danci zovu Zapadno More. Zajedno sa-Iben skupljao sam sa plaže ostatke brodoloma ili možda samo nepotrebne ili suvišne stvari koje su mornari bacali: stolove, kovčege, gumene dušeke, limene kutije. Sa ovim ostacima koje je more izbacilo kreirali smo fizički svet predstave: izbačeni otpaci pomogli su da se izgrade fragmenti sećanja, ostaci brodoloma. Tu je i pletena ljuljaška, koja je u detinjstvu uljuljkivala moje snove o putovanjima, avanturama i osvajanjima. □ César Brie

Informazioni per gli spettatori La bandiera argentina é celeste e bianca. Il tango Volver, che si sente all’inizio dello spettacolo e quando comincia l'ultima scena, é stato scritto da Carlos Gardeł e A. La Pera, intorno agli anni trenta, quando iniziaba in Argentina il periodo conosciuto sotto il nome di decade infame. Questo tango, ili cui tema é il ritorno dopo molti anni di assenza, si é transformato in una specie di inno degli esiliati argentini, propensi, per natura, a lasciarsi trascinare dalla nostalgia. Nella scena finale, l’altra musica che si ascolta é l’inno nazionale argentino. Per legge, in Argentina, quando si ascolta l’inno ( anche in un teatro о in un cinema), il cittadino ha il dovere di mettersi in

piedi sino a che finisce la musica. Non farlo equivale a offendere un simbolo patriótico ed é punito dalla legge. Durante la dittatura militare in Argentina (1976-1982), migliaia di persone furono sequestrate. Le autorità negarono di sapere qualcosa rispetto a loro e quindi furono denominate con l'appellativo di desaparecidos. Al ritorno del regime democratico furono scoperte fosse comuni con centinaia di cadaveri e fu possibile riconoscere e dare un nome solo ad alcuni dei corpi ritrovati. Le intenzioni a teatro non servono. Scrivo quello che Iben e io vorremmo realizzare, come esondino di buona fortuna. Due politici festeggiano la democrazia. Rappresentiamo due voci: quella che crede a quella che diffida. Cos'é la mia figura? Un banditore? Un uomo che ha fiducia, un membro del nuovo governo? Un astrologo ottimista? La figura di Iben: un oracolo? Un’indovina con le carte? Una donna in lutto? L'angelo custode invita l’esjliato a ritornare. L’angelo ha la voce della tentazione e della disillusione allo stesso tempo. L'angelo racconta cosa accade nella casa. Scoppia una marcia militare. L’azione si sposta indietro nel tempo: é il colpo di stato, devono partire. L'esilio. Il testo spiega che vanno a Nod, il paese dove Caino si recò dopo l’uccisione del fratello. L’azione mostra il protagonista che riceve il marchio di Caino: una gobba. Iben canta la canzone di un soldato che va a la guerra e non torna. Il mio testo é la descrizione di un viaggio, coma una fiaba medioevale (io ili principe, con paggio, cavallo, castelli visitati). In realtà fuggo con la coda tra le gambe mentre Iben, sulla amaca, crea immagini che alludono a lotta, a prigione, a sconfitta. La casa si spalanca, a ricordi appaiono, riempiono lo spazio, il tempo presente: ricordi dell’infanzia, della vita in famiglia, della religione, della scuola. Lutto. Non vorremmo chiarire troppo chi é il morto (é una vittima? Un familiare?) Come introdurre in modo non retorico la presenza della morte? Un'uomo e una donna danzano a lugo. Vorremmo mostrare attràverso questa interminabile danza, la degradazione e l'autodistruzione di un individuo, di un’intera nazione. Ultima scena: si torna a un cimitero. Si torna a ritrovare i morti. Si torna per rendersi conto che non si può tornare. Che Nod é li dove