Bitef

Dindon bice premijerno izvedena u sredu, prvog marta, u pozorištu La Piramide. Projekat Barry Lyndon je raden iz ponovnog ćitanja istoimenog romana Thackeraya, pisca koji je zajedno sa Henryem Fieldingom (avanture Toma Jonesa, Jonathana Wilda) pokrenuo veliki procvat anglosaksonske prozę. Antonello Aglioti nije źeleo da naćini filološku i istorijsku rekonstrukciju Lyndonovog lika kao što je ućinjeno u sjajnom filmu Stanleya Kubricka, On je hteo da napravi iskrivIjenu pesmu pokreta ( chanson de gestes) u kojoj bi mogle da koegzistiraju slike i reči različitih vremena i mesta, epos razuma i njegove suprotnosti, razbuktale razuzdanosti, igra surova poput društvene predstave, Antonello Aglioti je trazio od jednog pisca da mu načini partituru predstave, tekst, pozorišnu knjigu. Kao što mnogi znaju, pozorište je mesto gde je sve mogućno i ništa ne mora biti verovatno ili približno, kao što mora biti u kriminalističkom romanu.

Germano Lombardi je u tekstu, koji ima kadence i romantične forme iz XVIII veka, ostvario atemporalnost u kojoj naporedo stoje sveže protumačeni citati Ibsena, Schnitzlera, Stanelya Kubricka i hronike smrti Kennedya, Emmae Bovary i drugih. Sve to u scenskoj igri, koja glumcima omoguéava solistiike interpretacije. Režija: Antonello Aglioti Scena: Antonello Aglioti Kostimi: Cabiria D’Agostino Svetto: Ugo Vignola Organizacija: Rossana Marsili Libelli Uloge: Roberto Agostini - Clara Algranti Antonio Crisaioli - Antonio Faa Viviana Fedeli Andri - Alessandro Genesi - Isabella Martelli - Giogiò Rapattoni - Patrizia Schiavo - Mauro Serio - Mimmo Valente. □

Germano Lombardi Išao sam u Todi i, kao iz navike, mislio о svemu što me podseća na Todi. О svemu osim о Jacoponeu, koji je u meni uvek izazivao poljsku setu. Iznad Todija, s druge strane Tibra, kada se skrene prema pianini, stiže se u kuéu Antonella Agliotia i Memè Perlinia. Antonello i Memè bili su sa prijateIjima, veseli, u svežem vrtu obasjanom sunčevom svetlošću. Po profesoru Jeanu Achillei! Placeu, pre 2200 godina na torn istom mestu veselilo se nekoliko porodica iz piemena Gala Senonsa, koji su dosadivali Etrurcima, varvarima i pokojem Latinu.

Iz vrta, sa desne strane, vidi se veliki vinograd, iz koga dobijaju odlično vino. Dole je Tibar utisnut u dolinu, bogát žutom, raskošnom vodom i šaranima, posto mu je tok u tom delu usporen i za njim siedi veliki rukavac Orvieto. Antonello Aglioti gleda čas ovamo, čas onamo i onda każe: Pala mi je na um jedna predstava za iduću godinu... za február ili mari... Hoćeš li biti tu? Da, bici rekoh. Koliko? Prava stvar reče Antonello. U prvoj poiovini decembra prava stvar je počela da funkcioniše. Naslov i temu Antonello je dao 19. decembra, pokušavajući da uspostavi ravnotežu između vizija i reči, ili baš suprotno, da poremeti ravnotežu. Tako je govorio: Ovde bih hteo da se luku, ovde da budu ìestoki, ovde bih želeo melanholiju starog Casanove! Ili, pak: Ovde su goli, tamo пека se pipkaju, Marylin umire, Kennedy je iskljuiuje, i tako dalje. Tako su redi ostale iza slika i zvukova, ili, suprotno, uvek je izglodalo kao da su ih izrekli glumci. A glumci su so pozori-