Bitef

kivati. a sad sam ipak tako tužan i ljutit. Sa netrpeljivošču sam gledao sopstveni komad, osetio sam ga nemogučim kao da ga nišam ja sam pisao. Glavna uloga je zatajila, na to sam i računao. Đurnak uopšte nije znao ko je taj Hlestakov, Napravio je od njega neku vrstu Almaskarova. običnog nevaljalca. ličnost koja se naveliko pojavljuje u francuskim vodviljima. Na pozornici sam video običnog lažova. jednu ličnost bez fantazije, koja več dvesta godina ima isti kostim, Pa zar se zaista iz komada ne može videti kakva vrsta čoveka je taj Hlestakov? Ili je mene pre vremena zaslepio ponos, pa nišam vladao karakterem toliko da od ličnosti koju sam opisap nije ostala ni senka za glumca? A u meni se figura prosto očrtala. Hlestakov uopšte nije varalica. Nije profesionalni lažov. I sam zaboravlja da laže i počinje da veruje ono što govori, Zaleteo se. u dobrom je raspoloženju, vidi da sve što radi izvršno napreduje, saslušaju ga. i slušaju ga. I več i zbog toga govori sve lakše, neusiljeno. iskreno, sasvim otvoreno. a pošto laže, baš u tome i pokazuje šta je. Naši glumci uglavnom ne umeju da lažu. Misle daje laganje isto kao i obično brbljanje. A, u stvari,' lagati znači da laž govorimo neusiljeno, prirodno i naivno, nekako tako kao što bismo govorili čistu istinu. Jer samo takvo laganje krije u sebi komiku. Skoro sam übeden u to da bi Hlestakov bolje prošao da sam njegovu ulogu poverio najnetalentovanijem glumcu kome bih rekao da je Hlestakov sasvim comme il faut. pa-

metan, možda čak i moralan, i da ga upravo tako treba igrati. Hlestakov ne laže bezobzimo i teatralno, on laže proživljavajuči svaku reč, u njegovim očima sija radost lepote iskreno-lagati. To je najlepši i najpoetičniji trenutak njegovog života i u takvim trenucima je inspirisan. Pa, otprilike. tako nešto bi trebao i glumač da izrazi. Nišam ja Hlestakova odenuo nikakvim snažnim karakterem niti naročilom spoljašnošču. Zna da je mnogo lakše iskarikirati oronule službenike u izgužvanim i pohabanim uniformama. Ali ovladati ličnošču koja se izgledom i godinama ne razlikuje od svakog prosečnog i iz dobrih krugova čoveka. za takvu ulogu je zaista potrebno imati pravog umetnika. U Hlestakovu ne treba ništa naročilo naglašavati. On pripada onim krugovima čiji se članovi uopšte ne razlikuju od ostalih mladih ljudi. Štaviše, ponekad se ponaša besprekorno. Glas mu odiše ugledom, a svoju pravu ličnost pokazuje samo kad ima prisustvo duha ili kad to situacija zahteva. Gradojiačelnik več ima svetliji karakter. Njega ograduju več ustaljeni karakter i spoljašnost. Uloga Hlestakova je mnogo različitija, finija i zato se njome teže može ovladati. Ko je, onda, zapravo taj Hlestakov? Jedan mladič, jedan službenik, koji je prilično neobrazovan. besadržajan, kako se kaže, ali mnoge njegove osobine se mogu pronaći i u ljudima koje društvo nije obeležilo kao neobrazovane. Dobro je ako svako pomalo prepozna sebe u toj ličnosti, a niko ne treba da se plaši da če ga sa njom

poistovetiti da če prstom upirati u nju i imenovati. Jednom reči. u toj ličnosti treba da se sjedini mnogo različitih ruskih karakternih osobina, koje su se ovde slučajno sjedinile u jednom čoveku kao što se često desi i u stvarnosti. Za duže ili krače vreme, makar samo i za trenutak, svi mi ponekad postajemo Hlestakovi, što, naravno, nečemo da priznamo. Radije se i smejemo toj činjenici, ali naravno ne na svoj, več radije na tud račun. Hlestakov može postati vrlo ugladen gardijski oficir, državnik, a ne mnogo manje puta i meni sličan grešni pisac. Jednom reči, redakje čovek koji bar jedanput u životu nije Hlestakov. suština je samo ta da se posle toga veoma vešto pretransformiše kao da to i nije bio on. Zarje mogučno da se umom Hlestakovu ništa od toga ne vidi? Zar je mogučno da je on samo jedna beskrvna ličnost, a da sam ja, u svojoj uobraženosti i u trenutnom zanosu, poverovao da jedan glumač sa izuzetnim talentom može čak da mi bude zahvalan što sam u jednoj ličnosti zgusnuo toliko različitih karakternih osobina koje omogučavaju da se talenat izvuče na površinu? Jer, eto šta je postalo od Hlestakova: - jedna detinjasto tričava uloga, A to mije nečuveno teško da podnesem. Tokom cele predstave tužno sam sedeo u pozorištu. Nije me zanimalo kako če publika primiti komad, da li če se oduševljavati ili neče. Samo od jednog sudije sam sc plašio medu publikom - od sebe samog. U sebi sam čuo samo nedopadanje i negodova-

nje, a to je potisnulo sve ostalo. A. u stvari, publika je vrlo lepo primila komad. Polovina se čak veoma pohvalno izrazila, a druga polovina je grdila komad kao što to več obično biva, ali ne iz umetničkih razloga. Kako je grdila, ispričaču kad se budemo sreli. U tome ima puno poučnog. Neke grdnje sam čak i zapisao, ali ostavimo sada to. Prividno je gradonačelnik taj koji je publiku pomirio sa komadom. U to sam i do sada bio übeden. jer za takav talenat kakav je Sosnjicki ništa ne može biti zamagljeno u ovoj ulozi. Imam bar toliko radosti i zadovoljstva da sam njemu omogučio da izrazi svoj talenat, jer se oko njega več stvorila klima prilične ravnodušnosti. Izjednačavali su ga sa glumcima koji svojim presečnim ulogama u lošim vodviljima svakodnevno zasmejavaju publiku. Verovao sam i u slugu, jer sam primetio da glumač pokazuje veliko interesovanje prema svojoj ulozi. Ali naši prijatelji Bopčinski i Dopčinski ispali su sasvim i preko svih očekivanja idioti, mada. nadao sam se da če, zahvaljujoči glumcima, izbeči da postanu karikature. Ali nije se táko desilo: te dve figure postale su nakaradne. Več mi je i pre predstave zastao dah kad sam im video kostime, a tek na pozornici, prosto me je bolelo dok sam ih gledao. Kostimi su bili loši i unakazili su likove. To kao da sam predosetio. jer sam tražio da se održi bar jedna próba sa kostimima. Rekli su mi. medutim. da to nije potrebno a nije ni uobičajeno, a kao i glumci znaju svoj posao. Kad