Bitef

Drugo pozorište Obično se smatra da njegova umetnost izrasla iz Kregove (Craig) teorijske misli, spominje se zajedno sa Kantorom (Kantor) i Šajnom (Szajna). a önje osnivač. scenarist, scenograf i reditelj Scene plasticzne Pozorišta KUL iz Lublina. Lešek Mondik (Leszek Mądzik), jer o njemu je reč, osnovao je svoje pozorište pre približno petnaest godina, a premíjere iz sedamdesetih godina prilično su brzo od amaterskog pozorištanca lublinskih studenata prerasle u prepoznatljivu pojavu u Evropi,To je i potrajalo. ali je najzad. pre nekoliko dana. posredstvom direktora Andruckog (Andrucki), uspelo da Mondika kroz Evropu. preko Palerma. Hamburga. Londona i Tokija, pored ostalog. dovedemo iz Lublina u Bjalistok. Iz toga proizlazi da Scena predloga Dramskog pozorišta Vengjerki zaista želi i može da nešto predloži bjalistockom gledaocu, Mondikov predlog protekle nedelje bila je predstava Vlažnost. Ta predstava nije nova - premijera je održana pre sedam godina i Vlažnost je odigrana oko tri stotine puta, ali to je imalo svoje dobre strane jer ona je reprezentativna za Scenu plastyczna Pozorišta KUL i bjalistocki gledalac je to pozorište, drugačije od ostalih, mogao, iz zanatskog ugla, da vidi u najčistijem od mogučnih stanja. Vlažnost počinje na način karaktéitstičan za Scenu plasticznu: gledalac biva uvučen u črni tunel, podreden njegovoj perspektivi i potpuno zaslepljen bleštavim svetlom čiji izvor, istovremeno, kao da predstavlja crude za vivisekciju publike i graničnu tačku izmedu prostora za igru i prostora za prijem. Naizmenično potapanje gledaoca u tamu. pa opet u puno svetlo, podseča na ritualno kupanje uoči početka misterije. Potrebno je lišiti se običnih prizora ulice, unutrašnjosti, i, najzad, pozorišnog foajea. U tom pulsirajučem ritmu svetla i mraka pojavljuju se prve slike. U čudnim staklenim kutijama. kao u terarijumu, nečije ruke sa lutke ljušte slojeve gipsa da bi pokazale živo lice čoveka, druge ruke otkopavaju drugo lice, I tako počinje predstava kretanja formi, boje, svetla, tame i ekspresivne muzike, predstava totalnog čutanja, pozorišta u kome se ne izgovara nijedna reč i ne pojavljuje nijedan glumač.

Pojavljuju se samo nešto kao tragovi nadmarioneta o kojima je Kreg govorio da je to glumač plus vatra, minus egoizam. Ispod pulsirajuče zavese vise nožne proteze, tri iskidana trupa se uzdižu uvis. koliko veličanstveno toliko i beznadežno. Gledalac ima utisak kao da je uveden u unutrašnjost živog organizma, bolesnog ili več veoma umornog organizma koji naizmenično krklja i bori se. Uostalom. ovde je teško jednoznačno nazvati sliku jer Vlažnost ne želi da bude jednoznačna i gledaocu ostavlja izbor asocijacija definišuči samo njihov glavni pravac. 1 sam naziv predstave postaje razumljiv tek u poslednjoj sceni kad se u iznenadnoj tami i tišini čuju kapljice koje kaplju. a sve jače svetlo spot-reflektora polako izvlači iz tame pojavu koja visi kao na mesarskim kukama. To je veoma snažan i setan epilog, kraj koji dokazuje daje Mondiku na Sceni plastycznej stalo do preciznog zanata, a ne do estetizacije. Naime, teško je zamisliti potresniju sliku pogaženog čoveka od tog iscedečeg trupa, koji na kraju guta tama zajedno sa njegovim dramama, pobedama, radostima, čak zajedno sa njegovom smrču. □ Andrzej Koziara

U Herbarijuinu Scene plastyczne Le'šeka Monđka (Leszek Mądzik) otvara se druga perspektiva, iznenada kao da stajemo naspram celom svetu jer je jezikom likovne forme preveden u zonu tišine. Pa, dakle, beskraj bele. krečne, izdužene unutrašnjosti. čije se granice brišu i gube u blesku osvetljenih belih zidova; drugi put ta granica je mrak, tama. Sam pozorišni prostor ovde kao da postaje projekcija ljudskog prisustva, njegovo trajanje, jer u toj perspektivi, odredenoj samo granicama svetlosti i tame, ne može biti ništa više. Ljudsko telo. ono što smo navikli da nazivamo čovekom. samo je forma, pa su zato u ovoj predstavi opipljive, vizuelno uhvatljive samo likovne forme, njihov lagani pokret u poziciji onoga što pada, leži, leti, pomera se - to je uvek pokret nekako osloboden zakona gravitacije jer se gleda iz te druge perspektive. Takode ne može biti drugačija muzika sa vremenskim modulom koji torne odgovara. Ovde pozorište želi da kontaktira sa čovekom, ne u situaciji, u nekom konkretnom dogadanju, več u onoj perspektivi koja za čoveka ne može biti ništa drugo osim bes-