Bitef

Opšte teorijske pretpostavke o folklornom teatru Oblast dramskog narodnog stvaralaštva je veoma široka a granice razdvajanja njegovog od drugih vidova foklora nisu uvek jasno označene. Dramske elemente sadrže rázni folklorni žanrovi, međutim, to još uvek nije folklorni teatar. Upravo ćemo pokazati kojim se krititerijumima služi usmena teatrologija u izdvajanju i označavanju folklornog teatra odnosno narodnog dramskog stvaralaštva. Kao prvo, pojavljuje se akcija, delatnost, radnja, kao oblik (forma) odraza neke situacije, kao sredstvo održavanja čovekovog odnosa prema njoj. Svakako, akcija, radnja, sama po sebi još nije dramsko stvaralaštvo. Drugi neophodan uslov je preobražavanje ili prerušavanje čoveka u neki stvaran, objektiviziran lik. Drugim rečima, u folklornom teatru njegovi izvođači nisu identični sa sobom. Momenat prerušavanja (maske) neki istraživači smatraju najvažnijim oblikom folklornog teatra. Treće, prisustvo estetske funkcije kao umetničko oplemenjivanje akcije, kao neizostavan estetski pravac delatnosti. Sve to treba da prate i specifično organizovane i funkcionalne reči učesnika ove ili one radnje [akcije], usmeni ili usmeno-muzički dijalozi, replike, uzvici itd. Vidovi govorne delatnosti pozivaju, prate ili komentarišu akcije, radnje. Ovoj i ovakvoj skici neizostavno treba dodati i onaj uzajamni odnos izvođača i slušalaca, tj. gledalaca. Usmeno kazivanje pruža najneposredniji dodir s publikom. »To je komunikacija u kojoj postoji povratna informacija u najpotpunijem smislu«. Čistov naročito insistira na ovoj bitnoj činjenici u folklornom teatru, »kontaktnoj« komunikaciji, u kojoj su publika i izvođači u jednom izuzetnom odnosu i deluju jedni na druge. Naročito je ponašanje gledalaca veoma slobodno. Tője izuzetno učestvovanje koje obuhvata i izvođače i gledaoce, participacija koju je profesionalni teatar izgubio. Prema Hojzingi, ona je u Evropi počela da iščezava u XVIII veku, veku naučnog racionalizma i pred kraj XIX veka bila

je već mrtva. Tője zajedničkagozba glumacai gledalaca, gozba u igri, sposobnost koju néma profesionalni teatar, ali koju pokušavaju da ožive avangardni pravci uključujuči gledaoce u pozorišni čin. U balkanskim sredinama težaka i pástira gde nije moglo biti povlačenja u osamu, niti izdvajanja iz socijalnih zbivanja, Ijudi su bili kontinuirano upučeni jedni na druge, u dobru i zlu, na specifičan način, drugačije nego što se to danas u modernom životu zbiva. U takvim okolnostima moralo je dolaziti do dramskih situacija i dramaturško-teatroloških zahvata. Ako pođemo od veoma razuđenog ciklusa prirode i smene godišnjih doba, zapazićemo kako u seoskim balkanskim sredinama prosto bujaju zanimljivi dramski sižei i scensko-dramske igre s razvijenom teatrološkom osnovom. U svakoj varijanti tih tema trepere izuzetna raspoloženja i emocije, ustaljeni i uslovljeni obrasci ponašanja, koji su paradigmatični i koji se ponavljaju. Oni su sasvim bliski obrascima ponašanja [»patterns of behaviour«] kője Jung naziva arhetipovima. Pomenimo neke reprezentativnije scensko-dramske igre s razvijenijom teatrološkom osnovom iz toga kruga: »Nevesta i ćosavko«, u Turskoj, »Kalogeros« u Grčkoj, »Džemalari« u Makedoniji, »Kukeri« u Bugarskoj, »Oale« i »Koledari« u Srbiji, »Biranje kralja« u Hrvatskoj, »Brezaja« i »Šerbulj« u Rumuniji i druge. To su sve dramatične kultne storije veliki ciklusa prirode i kosmosa u celini, sa izrazitom teatrološkom gipkošću. Sa ovom grupom je u tesnoj vezi i širok krug pokladnih dramskih igara, poznatih u bezbroj varijanata kod svih balkanskih naroda. Dramske igre okrenute više Ijudskom biću i egzistenciji čoveka razapetog između Ijubavi, života i smrti, sa jako izraženom frenezijom, bile bi »Anastenarije« ili »Nestenari« u Grèkoj i Bugarskoj, »Kalušari« u Rumuniji, »Rusalje« u Jugoslaviji itd. Inicijacijske drame takode su poznate balkanskim narodima, i mogu da odražavaju čitavu vaspitnu obuku devojaka i mladića. Teatrologija je u ovaj krug uvrstila balkanski obred »Lazarica«, korne bismo dodali i »Kraljice« odnosno »Ljelje« u nas, a u isti krug spadaju i turske ceremonije sektaškog karaktéra. Osobito mesto pripada ciklusu svadbenih običaja na Balkanu, sa čita vim komadima dramskog sadržaja. Ne treba izostaviti ni pogrebne ceremonije. Upravo obredi, običaji i rituali pružaju najviše uslova za neposredan Ijudski kontakt u komé se održava i ona toliko tražena i karakteristična »neposrednost«, zatim »izvornost«, »autentičnost«, »naivnost«, koje čoveka vraćaju prirodi ili izgubljenom raju, na čemu je insistirao i sam Ruso, a na čemu se danas zasnivaju i savremeni pokreti u profesionalnim pozorištima. Folklorne pozorišne predstave mogu biti vezane i za događaje koji su izvan religijsko-mitskih sadržaja. Često su to sižei iz neposrednog i svakodnevnog života uobličeni u dramsku radnju. Oni su vezani za godišnja doba, praznike i svetkovine. Javljaju se kao scenske konotacije, prevashodno s komičnim situacijama zabavnog karaktera i satiričnim akcentima. U ovim komadima dijalog i monolog su