Bitef

Bertolt Breht i epsko pozorište Bertolt Breht spada u one retke dramske pisce, naše savremenike, koji su otvorili novo poglavlje u istoriji pozorišta. On spada takode i u one retke potpune pozorišne ličnosti, kao što su Molijer i Gete, koji su bili i pesnici pozorišta, i reditelji, i nadahnuto stajali na čelu jedne glumačke trupe. Pozorišni život posle drugog svetskog rata ne može se zamisliti ni bez dramaturgije Beketa, Joneska, Milera ili Sartra. Ono novo što je Breht osta vio za sobom sadržano jeu njegovom pojmu »epskog pozorišta«. Taj pojam obuhvata njegovu teoriju pozorišta, kao i dramska delà napisana u tom duhu. Teorija pozorišta sadrži teoriju drame i teoriju rediteljsko-glumačkog postupka. Epsko pozorište Breht je formulisao prvi put 1927. godine, ali pre toga i posle toga Brehtova teorija i praksa pozorišnih delà prolazila je složeni put, tipičan za sudbinu delà naprednog nemačkogintelektualca u prvoj polovini dvadesetog veka. Bertolt Breht se rodio 1898. godine u Augsburgu i, mada roden u građanskoj porodici, još od rane mladosti pripadao je Nemačkoj revolucionarnih tradicija, onoj Nemačkoj koja je u devetnaestom veku dala Marksa, Engelsa, Rozu Luksemburg i niz drugih ličnosti proleterskog pokreta. Napredni nemački pisac Lion Fojthvanger opisuje prvi svoj susret sa Brehtom, tipičan za orijentaciju Brehta kada mu je bilo osamnaest godina i kada mu je doneo svoju dramu o Spartaku, rimskom robu koji se pobunio protiv robovlasničkog samovlašća. I pre nego što se, dvadesetih godina našeg veka, sistematski upoznao sa marksističkom ideologijom, pisao je drame nadahnute društvenim temama révolucionarno nastrojene Nemačke posle prvog svetskog rata. U Brehtovim delima osećao se otpor celog jednog kruga mladih nemackih intelektualaca protiv »pièce bien faite« [dobro skrojene drame] francuske dramaturgije.

MAJKA HRABROST INJENA DECA/PHOTO BRANISLA V LUČIĆ