Bitef

Tih godina Bertolt Breht se povezuje sa najizrazitijim ličnostima napredne Nemačke, a pre svega sa rediteljima kao što su Piskator i Rajnhart, za čija pozorišta adaptira dela, unoseći u njih akcente socijalne drame. Do dolaska Hitlera na vlast 1933. godine Bertolt Breht je živeo bogati život svoje generacije i pisao mnogo, drame, romane i svoje čuvene socijalne poeme. Posle mladičkih drama »Baal« i »Bubnjevi u nod«, do odlaska u emigraciju Breht je napisao niz drama, od kojih su najpoznatije »Covek je čovek«, »Opera za tri groša«, »Lindbergov let«, »Oni koji kažu, ’da’ i oni koji kažu ’ne’«, »Sveta Jovana Klanička« i »Mati«, po istoimenom romanu Maksima Gorkog. Bertolt Breht je punih petnaest godina živeo u emigraciji. Najpre u Danskoj, od 1933-1939. godine, zatim u Svedskoj i Finskoj, sklanjajud se stalno od nadiranja fašizma, da bi se na kraju krajeva obreo u SAD na obali Tihog okeana, u Santa Moniki. Vreme emigracije Breht je iskoristio za književni rad. Napisao je vednu dela svog obimnog dramskog opusa, od kojih su mnoga još pre rata prikazana u Cirihu, a samo neka u Njujorku, ali bez većeg odjeka. U tom razdoblju napisao je drame: »Šuti i rogati«, »Strah i očaj u Trećem Rajhu«, »Snovi Simone Masar« [sa Fojhtvangerom], »Švejk u drugom svetskom ratu«, »Majka Hrabrost i njena deca«, »Lukulov proces«, »Život Galileja«, »Dobri čovek iz Sediana«, »Gospodar Puntila i njegov sluga Mati« i »Zadrživi uspon Artura Uija«. U Berlin se vratio 1948. godine, gde mu je vlada Demokratske Republike Nemačke omogudla da osnuje diveni »Berliner ansambl«, koji je počeo rad u januaru 1949. godine predstavom »Majka Hrabrost« sa Helenom Vajgl, njegovom ženom i vernom životnom saputnicom, u glavnoj ulozi. Ovo pozorište je veoma brzo steklo svetsku slavu kao pozorište izrazito jasnih koncepcija, rådne discipline i glumačkog ansambla objedinjenog jedinstvenim programom. Doživelo je narodto priznanja na sceni Pozorišta nacija u Parizu, na komé je gostovalo nekoliko puta. Svoju teoriju epskog pozorišta Bertolt Breht je izgradio suprotstavljajud se Aristotelu. Dók Aristotel deli književnost na epsku i dramsku, Breht svesno spaja ta dva pojma, želed time ne samo da se suprotstavi Aristotelu već celokupnoj evropskoj aristotelovskoj tradiciji, koja je u pozorištu izgradila ideal oponašanja života, a u središte drame stavila heroja koji strada i time izaziva osećanje sažaljenja pred neumitnim silama božanskog poretka. Breht smatra da pozorište treba da se izgradi na sasvim suprotnim temeljima. Umesto na emocijama, treba svoju umetnost da gradi na razumu. Drame treba da budu pisane razumom klasno opredeljenog čoveka na strani progresa. Živimo u doba nauke, i ako pozorište ne može da bude nauka, treba da bude na nivou nauke. Svaki dogadaj u drami ima svoje mesto u klasnoj istoriji sveta, koje autor mora da bude svestan. Pisac treba kod publike da izaziva osećanje da je istorija sveta dinamična i da se svet može menjati.

Bertolt Breht sa ponosom navodi mišljenje jednog mladog glumca koji je došao do zaključka da Majka Hrabrost nije u stanju da shvati da nju rat upropašćuje. Ona mu se raduje kao izvoru prihoda, iako gubi svoju decu. Mladi glumac je shvatio da Majka Hrabrost živi u takvim istorijskim uslovima kada malogradanin nije bio sposoban da uoči klasne odnose i nije još bio spreman da menja stvarnost, koja se može menjati. Takav zaključak Breht smatra idealnim u pozorištu. Pozorište, tumačeći jedan tekst, mora slediti teoriju epskog teatra. Suprotno evropskoj tradiciji, u stiln dalekoistočnih pozorišnih kultura, kineskih i japanskih, glumac mora biti svestan da igra lik, a ne da se zavlači pod njegovu kožu. Igrajući lik sa strane, otuđujući se od njega, on postiže cilj epskog pozorišta - efekat otudenja [V-effect, Verfremndungseffect]. V-effect mu omogućuje dalik posmatra kao klasno opredeljenja ličnost pr ema klasno uslovljenoj ličnosti iz literature. On treba da zna tačno mesto lika koji tumači u istoriji klasne borbe. Ali lik u drami ne zna kakve sile vladaju njim, glumac svakako treba da ih zna. Breht je odlučno protiv mistifikacije tobož mračnih sila istorije. Mračne sile istorije nisu ništa drugo nego eksploatatorska klasa. Na táj način Breht tumači i lik Hamleta. Tragedija danskog kraljevića je u sukobu humanističkih ideala kojim je zadojen i akcije koju preuzima, übijajući neprijatelje u skladu sa feudalnim moralom. Gledalac ne sme da se poistovećuje sa likovima na sceni. On mora da zauzme prema njima kritičan stav razumskog čoveka. Opisujud razliku aristotelovog dramskog pozorišta i svog, brehtovskog pozorišta, on piše; »Gledalac dramskog pozorišta kaže: »Da, ja sam to iskusio. - Takav sam i ja. - To je prirodno. - Tako je uvek bilo. Muke ovog bića me uzbuđuju, jer néma izlaza. - To je velika umetnost; ništa mi ne smeta u njoj. - Placera sa onim koji place, smejem se sa onim koji se smeje. A gledalac epskog pozorišta kaže: Nikada ne bih sebi predstavio tako nešto. - Nemaju prava da tako rade. Kako je to neobično, prosto da čovek ne veruje rođenim očima. - Sa tim treba prekinuti. - Muke ovog bića me uzbuduju, jer ima izlaza. - To je velika umetnost, jer uznemirava. - Smejem se onima koji plaču, placera nad onima koji se smeju«. Predstava epskog pozorišta može da se napusti u svako dóba sa određenim zaključkom, a može da počne da se gieda od sredine. Drame epskog pozorišta nemaju veštačku napetost koja izaziva emociju i želju da se sazna rasplet. Svaka scena ima posebnu vrednost. Da bi onemogućio da se gledalac na njegovim predstavama uzbuduje nepoznatim ishodom fabule, Breht na početku pojedinih scena saopštava šta se u njoj događa. Sve što čini pozorište, pored glumca, rediteljska umetnost, dekor, scenografija, muzika i osvetljenje, sve to treba da nosi karakter pozorišta koje ne krije šta je i ne trudi se da oponašava život. Reflektori treba da budu otkriveni, maska