Bitef

kaže Melhinger u »Povijesti političkog teatra«. Dodajmo jós komponentu iracionalnosti, koja je temeljna odluka ovog Zarijevog teksta, pa éemo dobiti najmanje dva razloga zasto se »Kralj Ibi« upravo sada i upravo ovde postavlja na scenu subotiékog teatra. Ekipa na éelu sa rediteljem Harisom Pašovićem, završila je pripreme predstave i premijera je večeras. U razgovoru sa Harisom Pašovičem raspitujemo se pre svega o tome kakav je njegov Ibi, kakve je sve konotacije, dao Zarijevom tekstu, šta éemo videti na sceni. - Mi smo, cela ekipa koja radi ovaj projekat, uzeli Žarijevu dramu kao jednu od kljuénih drama ovoga véka, mada je napisana u prošlom. Tretirali smo tu dramu kao mit o vladaru koji u sebi sadrži sve elemente arhitipske matrice ljudi kod kojih su spojene glupost i vlastoljubivost u jednu osobu. Izgleda da je taj arhitip toliko jak da se može nazvati jednom reéju - glupost. Glupost je nešto sa éim se svakodnevno susrećemo u nama samima, i drugima sa kojima komuniciramo, i u onima koji nam kroje ovaj svakodnevni život. Glupost je fenomen o kojern bismo svi znali reći šta je to, ali vrlo nerado o njemu govorimo. Ona nekako izmiée svakom opisu. Mi smo pokusaii da analiziramo tu glupost kroz ovu predstavu i došli smo do vrlo zanimljivog fenomena: kroz Žarijevu dramu, koja zapravo poništava sve pozorišne zakone, koja dovodi u pitanje pozorišno nasleđe klasicizma, danas, na kraju XX. véka, vraéa se kao éudan bumeráng - antička tragedija. I danas se pokazuje da su na kraju XX. véka tragični jedino glupaci. Tako dolazimo do duhovitosti te dramejer glupost jeste u svojoj osnovi smešna, mada njene posledice mogu da budu tragiéne. Paradoks smešnog i tragiénog sreéemo kao u antici, a radi se o jednom krajnjem nesnalaženju između protivreénosti sveta u korne prepoznajemo i božanske i nebožanske odlike. Ako glupost do te mere vlada svetom, aja sam skion da u to poverujem, onda se postavlja pitanje kakav je to svet i koji to bogovi vladaju njime kada je glupost do te mere dominantna. Žari na strašno provokatívan, bezobrazan, anarhiéan naéin postavlja politiéka, filozofska, teološka pitanja, a sve kroz analizu psihe, tog Ijudskog supstrata koji vrlo često pokušava da iziđe van svojih granica. I upravo tada javljaju se vrlo éesto nesreéne posledice. Tako zlo kője izlazi iz »Kralja Ibija« jeste zapravo nekakvo zlo sveta. Ono je srce jednog nesreénog i bolesnog sveta, jedno bolesno srce koje u našoj predstavi, buduéi da smo užasno romantiéni i veliki utopisti ne doživljava infarkt, nego izleéenje. Koliko je vas i vašu ekipu saradnika optereéivao dugogodišnji mit - kralj Ibi Zorana Radmiloviéa, koji je bio bravurozan i godinama jedini suvereni Žarijev junak? - To je lepa pozorišna legenda koja je istakla blijantnog glumca kakav je Zorán Radmilovié bio, ali je napravila nepravdu samom Žarijevom tekstu stavljajuéi ga u zaledinu. Po meni je éitava predstava otišla suviše u krajnost smešnog, a zaboravljalo se kakve krvave posledice za sobom Ibi ostavlja. Mi smo se u Subotici na sceni malo vise bavili upravo tim krvavim posledicama. Zapravo, ja sam zajedno sa glumcima komád ponovo napisao. U torn

smislu zajedno i potpisujemo sa Žarijem taj komad, i simbolično smo i radnju premestili iz Poljske u Tunguziju. Pomerili smo, dakle, čitavu stvar još vise prema istoku i pokušali da analiziramo situadju koja je kod nas vrlo aktuelna, ali nije s amo tipi čn o naša. Misiim da je to situacija zapadne civilizacije, koja u svom korenu ima nešto što je duboko neurotično. Duboko bolesno. Tako smo célom tekstu možda prišli manje teatarski bravurozno, a vise psihoanalitički. Naša postavka »Kralja Ibija« bavi se pitanjem sreće. Mi ćemo, zapravo, ovim našim pristupom pokušati da odgovorimo na pitanje zašto ljudi čine to što čine kada stvaraju zlo i nesreću. I sleded neke ideje Vilhelma Rajba i Dejvida Kupéra, a pre svega vlastito iskustvo, postavili smo pitanje: da li čovek koji je zadovoljan u svom životu duhovno, seksualno, psihološki, dakle čovek koji ume da voli, da li može da dni zlo? Svi su odgovori kroz naša istraživanja bili negativni. Dakle, problem svih Ibija u našira životima i nama samima jeste da su to ljudi koji ne mogu da vole, koji nemaju zadovoljavajud kvalitet seksualnog života, koji su impotentni. Tu situaciju smo u predstavi razvili do krajnjih konsekvenci pa se pokazalo da jedan veliki tiranin, kakav je Ibi, pokazuje da je vrlo slab muškarac, impotentan, i ne mogavši da doživi to bazično zadovoljstvo, od svega pravi veliki - klozet. Naš Ibi ima sve svoje reference u Šekspiru, u Magbetu, Ričardu Trećem, Otelu, Titu Androniku, Cezaru. Svi ti vladari, zapravo, imaju nešto zajedničko, a tője da izlaze iz svoje ljudske dimenzije pokušavajući da svoju moć nad narodom pretvore u osećanje sebe kao boga, što je, s druge strane, nemoguće. Budud da ta moć stoji na staklenim nogama njihove ljudske nemod. Oni, jednostavno nisu sposobni za öve obične male stvari, kője niti su obične niti su male. U toj celoj tragediji postoji veliki optimizam. Mi smo, dakle, napravili vrlo bezobraznu predstavu u kojoj se govori oštrim jezikom, u kojoj se rade ostre stvari, ali je ona i maksimalno romantična. U tim paradoksima grubosti i romantike, prostote i duhovne suptilnosti, pokušavamo da pokažemo i mogucnosti nekakvog drugog sveta, u kojern svi ti elementi stoje, samo su malo drukdje složeni. »Kralj Ibi« Harisa Pašovića se prvo igra u Subotici, a već za desetak dana u Sarajevu. Glumaéku ekipu ciné: Miodrag Krivokapié, Ana Kostovska, Peter Ferenc, Ljiljana Jakšić, Zoltán Pletl, Đorđe Rusić, Géza Kopunović, Tibor Šebešćen, Julija Kotróba, Manojle Đorđević. Muziku za predstavu je komponovao Zorán Erié, scenograf je István Hupko, a kostimograf Jasminka Jasniger. □ M. Šimoković, 14. IV 1992. Dnevnik, N. Sad

DITEf26