Bitef

Od psovke ka utopiji U danas več opsežnom i još upadljivije uspešnom rediteljskom opusu Harisa Pašovića veoma zanimljivom

odlukom može se smatrati sklonost ovog još mladog autóra da znamenitim primercima dramske baštine nekad priiazi i sa onom vrstom pijeteta čiji je začudno uspešan izlaz sasvim radikalan rez reinterpretacije, što od opšteznanog predloška ostavlja tek po kője slovo na papiru ili reč na sceni. Nešto slično već se zbilo sa Pašovičevom postavkom Aristofanovih »Ptica«, u kojima je opstala tek poneka originalna rečenica, ali zato ostalo je i mnogo od duha Aristofanovog stvaralaštva, te promišljanja teatra. Umesto preglednog verbalnog značenja, Pašović je tada uz iscrpan aluzivni inventar u igru übacio uglavnom uspele vratolomije asemantičkih ili polisemičnih jezičkih igara, te samosvojnu gramatiku pozorišnog mišljenja u briljantno građenim slikama. Svom radikalnom autorskom viđenju s aktuelizacijskog horizonta, na sasvim drugačiji a opet srodan način, podvrgao je sada i Žarijevog »Kralja Ibija«, sačinjavajući elementarnim prožetu aktuelističku grotesku s ponekim proplamsajem operetske lakrdije i utopijskim rokenrol hepiendom - upuštajući se tako u koautorstvo s čijom se jezičko-tekstualnom kompetencijom ne moramo potpuno složiti, dakako uz dužno priznanje njegovom neporecivom katarzičnom dejstvu i opasku da je ogromna ispoljena energija u izvedbi nedvosmisleno bila od umetničke vrste.

KRALJIBI/PHOTO RADOVAN BÉLÉSŰN