Bitef

Puni naslov Žarijeve »avangardne tragikomedije« [S. Selenić] glasi »Kralj Ibi ili Poljaci«, a sama činjenica da su Poljaci Pašovićevom voljom preimenovani u Tungužane, uz sve primisli domaćeg argoa, jasno ukazuje da se inače ne baš visoki, posprdno-crnohumorni kod Zarijevog teksta dodatno ruši u elementarno. Razvojem takve logike adaptatorskog nauma Žarijev »opušteni« govor, koji potcrtava Ibijevu uzurpatorsku niskost ogrezlu u banalije samoživosti, s jedne strane, te nebrigu i zločin prema svemu ostalom, s druge, u samom prolomu predstave spušta se na nivo posvke. I psovke doista pljušte sa svih glumačkih pozicija uvodeći naprečac atmosferu beščašća i odsustva autoriteta, da bi Ibijevim übistvom kralja autoritet bio podjednako besprizivno i nakaradno uspostavljen, a sve drugo [p]ostalo još besčasnije, nakaradnije, uniženije. I što je još gore, sasvim proizvoljno, nepodvrgnuto ikakvim kanonima, a bez vidnog razrešenja. Ovo šokantno uvođenje psovke kao preovlađujućeg jezičkog materijala u samo otvaranje predstave istovremeno je i prvi znak kontaminiranja Žarijeve igre ovdašnjim sadržajem, te svojevrsnog »lokalističkog« angažmana. Ibi, koji je u Žarijevom tekstu kapetan kraljevske konjičke garde, u Pašovićevoj predstavi tako postaje »kapetan protivpožarne čete«, a sem njega, Majke

Ibi i Bordira, svi likovi zadobijaju slikovito-rečita imena, poput ovih: Haljimi Tulumba, Veselinka, János, Droga, Sena Džihad itd. Očigledno, crnohumorna Žarijeva groteska s motivikom svakovrsne uzurpacije, nebrige za pučanstvo i pojedinca, rata, porezničkih igara, lakomosti moćnika - što je klasično tumačena kao kritički šamar kapitalizmu, Pašoviću je povod da se dotakne i nereda pod našim nebom. I on to čini zanatski i drugačije nekonvencionalno, snažno, uz rezultat koji podjednako pati od vrlina i mana, da bi se ijedne i druge konačno stopile u neočekivanu ali katarzičnu rokenrol objavu s iskupljujućim pacifističkim duhom i porukom prevlasti mladih. Nedvosmisleno s tim u vezi je i reinterpretacijsko insistiranje na liniji predstave koja u korenu zla kője Ibi nosi otkriva njegovu staračku impotenciju, stoga i razložnu slabost pred Majkom Ibi i njenim uništavajućim impulsima. Na drugom polu je, neočekivano a opet logično, mladi i potencijom obdareni Bordir, prvo instrument Ibijevog zločina a docnije odbačeni suparnik, te lik koji go i čist na urlajućem motorú dovršava sudbinu Ibijevih, uz prasak pank himne »Bože, čuvaj kraljicu« [Seks pistolsa]. Do tada se forma Pašovićeve predstave vešto dinamizacijski kolebala između miksa naturalistički zaoštrene, siromaško-psovačke fakture zahuktalog »fizičkog teatra«,

KRALJIBI/PHOTO RADOVAN BÉLÉSŰN