Bitef

prožetog ironijom i sarkastičnom političnošću, te kvazioperetskih, lakrdijskih, kratkih sekvenci srodnog sadržaja i dejstva, poduprtih aktivnijim igrama sa svetlom, pa čak i video-dodacima. Od tada - u skladu s Bordirovim otrežnjujućim povikom »Budućnost pripada meni« - sledi novi rez, pa mladalačko-glumački atak na publiku [lični kritičarski bilans - dva izgubljena dugmeta] s ciljem da se uvuče u novo zajedništvo čiji je predmet završni segment predstave u vidu rokenrol koncerta. Glavne, živo izvođene numere, uz asistenciju glumaca i aktivan prijem publike, tu su bile: »Tako mnogo Ijubavi« [Led cepelin], »Plači dragi« [Dženis Džoplin], »Popali me« [Dors], a naum rečenog finala da se svetkovinom ove vrste premosti ibijevska tama i nagovesti poziv za uzimanje u obzir vitalnih mladalačkih standarda kakvi su [od šezdesetih] tradicionalno - mir, Ijubav, lična sreća itd. Reklo bi se - u aktuelističkom skladu s davnim Žarijevim rušilačko—izazivačkim avangardnim naumom, preko nivoa dosetke i sa efektom kod gledalaca koji je potro reinterpretativni višak ranije viđenog. Sve ovo nesvakidašnje a opet delatno scensko zbitije odvijalo se u ruševnoj velikoj sali subotičkog teatra, čiji je »dekor« sam po sebi pogodovao slid ibijevskog rasula uz primarne scenografske kontraste Ištvana Hupka sa predimenzionirano-kićenim kraljevskim krevetom i sličnim

krupnim »detaljima«, uz šta je odgovarajuče delovalo i ironično stilsko šarenilo, te razvoju igre odgovarajuće mene kostima Jesenke Jasniger. Dejstva glumaca u skladu s kanonima kolektivne igre - u kojoj lik bljesne da bi se odmah potčinio kolopletu širih potreba - i sa nešto više poverenog im pojedinačnog prostora glume koji su u potpunosti ispunili Miodrag Krivokapić [Otac Ibi], Ana Kostovska [Majka Ibi] i mladi Ferenc Peter kao Bordir. Predstava s teškim samozadatim naumom da opiše sliku haosa, čemu se u pojedinim partijama odviše verno približila uz nepotpunu spremnost koautora i reditelja da spisateljski domaši lagodnu težinu uzora koji reaktuelizuje, ali s energijom u izvođenju i pretežnim domašajem kome nema prigovora. Naprotiv. □ Vladimir Kopicl, 10. IV 1992. Dnevnik, Novi Sad

KRALJIBI/PHOTO RADOVAN BÉLÉSŰN

ИТСГ26