Bitef

Urban je, može se pretpostaviti, ličnom karizmom i snagom argumenata inspirisao ansambl da ga složno i zdušno prati u dvočasovnoj scenskoj torturi kojoj ne manjka brutalnost, žestina, ali ni disciplina. O glumačkoj posvećenosti netipičnoj za naše svakodnevno pozorište da i,ne govorimo. Samo zahvaljujući njoj pojedine scene mogle su da dosegnu snagu i autentičnost pozorišnog rituala. Urban ga je ciljano i pažljivo gradio, svestan da su one [horske moîitve, koreografisana mučenja] osnovna dramska interpunkcija u ovako zamišljenoj predstavi. Svestan, takođe, da one nose emotivni naboj iskonskih slika, nalik na epizode neke nove, nenapisane Biblije; široko aluzivna prikazanja po dalekom srednjovekovnom uzoru koja su odredila i prostornu sliku scene u »Voceku«. U saradnji sa stalnim scenografom subotičkog pozorišta, Števanom Hupkom, Mala sala Népszínháza je, naime, podeljena prozorskim raraom na pakao spoljnjeg i [izgubljeni] raj unutrašnjeg, intimnog sveta u korne stanuju Yocekova žena Mari i njihov zajednički sin. Zid njihove opskurne sobe je vedro nebo nepomičnih oblaka. Petervajsovska ludnica koja bukti ispod dečakovog prozora provocira njegov mir i čini da on simboličnim gestom razbija staklo koje je neuspešno delilo dva sveta. Jer i Vocekov sin je mali Vocek, budući član uniformisane horde

»gonjenih zveri«, opitnih kunića jednog u stvari tako starog i prepoznatljivog poretka. Onog koji je njegovog oca hranio zelenim bobicama dok nije postao übica, onog koji će i njemu, detetu, pod dušek, ali ne kao u bajéi, podmetmiti isto to zrno graška. Unutrašnjeg razdora. Da je, kada je reč o Andrašu Urbanu, u pitanju reditelj koji obećava, patetično bi bilo i ishitreno reći. On je jednostavno dobro uradio svoj posao jedanput, drugi put. .. a ako mu to jednom ne pode za rukom, ni tada kao ni sada kad nas dodiruje svojim sugestivnim scenskim slikama i beskompromisnim suočavanjem sa stvarnošću, ne smemo od slučaja stvarati pravilo, tek od ozbiljnog, profesionalnog odnosa kontinuitet nadahnuéa. Jer, tvår je ljudska varljiva i lomna. Tako nam je pokazao svojim čitanjem »Voceka«. Nekada je dovoljno zrno graška da je slomi, a nekada joj ni puščano zrno ništa ne može. □ Ivana Petrovié

VOCEK/PHOTO RADOVAN BELESUN

СIТСГ26