Bitef

Teatra Janusz Visniewski). Osim toga, u Sanoku je ukršteno Ш, како više odgovara nazivu festivala čvrsto spojeno profesionalno pozorište sa studentskim; alternativno pozorište, formirano 70-ih godina [Provizorijum, Teatar osmoga dana, Trenutna grupa] sa onim što je u mladom pozorištu najnovije; amateri, znači oni koji stvaraju pozorište iz Ijubavi prema njemu, sa profesionalcima koje ponekad uništava amaterstvo. U toj teatarski lonac puštena je grupa od nekoliko desetina gimnazijalaca koji su u Sanok doputovala iz čitave Poljske, posle konkursa za najbolji pismeni rad na temu »Moje pozorišne fascinacije«. Omladina je intenzivno upoznavana sa pozorišnim radom, a sva pozorišta koja nastupaju izložena su teškom iskušenju konfrontacije sa mladom, novom publikom koja mnogo zahteva, a koja o »Solidarnosti« i ratnom stanju, o 68. godini iii ćak prevratu 1980. saznaje iz knjiga i priča, baš kao i o bici za Montekasino. Njene reakcije su većinom nepredvidive. I tako na primer »Uzlet«, koji je u Sanoku prikazao Teatar osmoga dana (predstava o Osipu Mandeljštamu iz 1982) doživeo je težak poraź. Mladim Ijudima se nije dopalo to što je predstava bila tužna i odnosiła se na logorašku prošlost u Rusiji. Nije im se dopala ni prestava pod naslovom Di-Do, po Śulcu, pozoriśta Pegaz iz Gdanjska. I, mada su njeni

autori pokušavali da brane svoje, zamerajuči mladim gledaocima što padaju pod uticaj televizijske kulturę telediska i sugerišući im da će jednom dorasti za to, ne može se sakriti da je predstava zaista bila neuspela, a izbacivanje nekoliko rečenica iz prozę autora »Radnja cimetove boje« nije mogio ništa da spase. Sasvim suprotno. Da nisam čitao Šulca, pośle gledanja »Di-Do«, smatrao bib daje on grafoman kakav se retko sreće. Nemoguće je napisati o svim učesnicima Festivala. Umesto teksta sa banalnim pohvalama i kritikama, hteo bib da napisem o tome štaje na mene ostavilo najdublji utisak, mada je о tome, kao sto je poznato, najteže pisati. Problem postaje još veci, jer je reč о uličnoj predstavi koja raspravlja о jednostavnim, prosto banalnim stvarima: istmi i laži, dobru i zlu. Citava pozorišna umetnost zasniva se ipák na tome da se jednostavna priča ispriča na nácin koji nije banalan. Dakle, pređimo na stvar. Pozorište Putnička agencija, kője radi već cedri godine, donelo je u Sanok spektakl, pod naslovom »Bordano«. Prikazalo gaje na sanockom trgu, u sumrak. Naravno, tema je život Đordana Bruna, veliki sud koji műje sudio i smrt na lomači. Na trg su ušli crna smrt na štulama i dečaci sa kapuljačama, koji su nosili baklje. Traženje jeretika nije dugo trajalo, to je mogao da postane svako od gledalaca.