Bitef

Kristofor Kolumbo

Narodno pozorište / Népszínház Subotìca Jugoslavia Miroslav Krleža: Kristofor Kolumbo Reditelj: Ljubiša Pistié Muzika: Gábor Lengyel, Višnja Bakalar i Ana Kostovska Scenograf i kostimograf: Ljubiša Pistié Voda predstave: Miroslav Medic Miodrag Krivokapić (Kristofor Kolumbo, admiral śpanske flotę), Boris Isaković (Nepoznati), Mirsad Tuka (Nepoznati). Kor glasova uznemirene gomile u stravi na admiralsko] ladi » Sánta Marija « slomljeni, prkosni, pijani, plahi, pobożni, gladni, bezglavi, divlji, vapijući, bolni, beznadni, razorni, prijeteéi, bijesni, piacúéi, očajni, protuslovni, malodušni, borboni, dobrodušni, kormilar admiralske lade „Santa Marija“ narad, mornari, galioti i robovi admiralske lađe, članovi kompaktne većine, glasovi admiralske falange - silni i jedan od vice admirała, agenti admiralski, jedan spasonosni glas, jedan bijesni glas, jedan divlji glas, poeta admiralske lade, krvnici, ranjenici, utopljenici. Aleksandar Krstajić, Aleksandar Ugrinov, Aleksandra Erdeg, Ana Kostovska, Búbos András, Bada Irén, Branka Ribar, Danijela Stojanović, Dragana Bosnie, Dušan Banjanin, Erdélyi Hermina, Francia Gyula, Goran Vidakovié, Ivana Milinkovié, Jasna Babic, Kasza Éva, Ksenija Kovačević, Laura Peić, Luka Piljagić, Ljiljana Jaksie, Milan Maradié, Milena Arsova, Molnár Zoltán, Olga Konkoj, Péter Ferenc, Perla Ovadija, Pelar Konkoj, Pelar Radovanovié, Pletl Zoltán, Predràg Pavlovski, Sanja Moravéié, Sanka Gabrijela, Saška Popov, Sebestyén Tibor, Sergio Ricardo, Diaz Sánchez, Suzana Vukovié, Szél Oliver, Szél Péter, Sandra Rudié, Jávor Zsófia, Edita Kadirié, Irena Jakočević, Tanja Kecman, TanjäKis, Tatjana Žerajić, Vanja Šarović, Velibor Krstić, Veröslava Mitrović, Vesna Rudinski, Vicéi Zsolt, Zoran Buéevac, Lakatos Mátyás, Svetislav Đorđević, Jovica Ristovski, Dejan Đorđević, Karácsonyi Attila, Takács Szirácki Katalin, Vajda Tibor, Višnja Bakalar. Zbiva se na admiralsko] ladi » Santa Marija « u nőéi pred otkrićem Novoga Kopna.

Teátrum Mundi i neodoljiva čežnja za Zlatnim Dobom »Čitav svet je pozorište« - izgovoriće nesretni princ Sigismund suočen sa nepojmljivom granicom realnosti i sna, u trećem činu drame „Život je san“. »Pozornica puna buke i besa« dodaće Šekspir u »Makbetu«. Ove dve izjave, a naročito prva, obezbediće Pozorištu u veoma strogoj Hegelovoj hijerarhiji Apsolutnog Duha vrlo visoko mesto, ono najbliže Apsolutnom Duhu samom, mesto sa kojeg se, avaj, sa visine mogu posmatrati Umetnosti i Filosofija: samo u pozorištu Svet je istinit, dakle stvaran. Ove dve izjave, a naročito druga, oduzeće Pozorištu zauvek moć da tumači Smisao na način zemaljski i koristan, onako kako to čini sirotica Povest, lukava i prevrtljiva sluškinja Istorije: samo u pozorištu istorija Sveta je stvarna, dakle istinita. Šekspir i Kalderon nisu se nikada sreli. Bila je to diskusija istomišljenika, zapanjenih i zgroženih uznemirujućom vešću о veličanstvenoj epifaniji: Moderna Vremena ukazała su se 1492., na dan Sv. Salvadora, krvavim i zamućenim očima nedužnog Izabelinog admirała Kristofora Kolona, od milošte nazvanog Kolumbo. Ptice su doletele s kopna kője bi moralo da bude Indija, a nije bilo Indija i od tog oktobarskog jutra Svet koji se raspao nikada se više neće sastaviti jer će svaki fanatičan napor da se uspostavi Jedna istina u Jednom svetu neslavno propasti nasukavši se na hridine sumnje u odsustvu bogova. »Ako ne postoji Bog, trebalo bi ga izmisliti... « Tako će ovu diskusiju zaključiti dva veka kasnije Voller, flegmatičnim predlogom koji samo fanaticima Slike Sveta izgleda i dan danas ciničan. Teátrum Mundi zato je ništa više i ništa manje od Kalderonove definicije šekspirijanske čežnje za zauvek izgubljenom celinom slike svela, one slike koja se 1492. otkrićem Amerike raspala u paramparčad. Teátrum Mundi zato je ništa vise i ništa manje od Kalderonove definicije barokne čežnje za zauvek izgubljenom celinom. Taje čežnja, uostalom uvek barokna i uvek je strepnja pred modernim. Kad god se u duh vremena näsele feniks-ptice Zlatnog Doba, retro-utopije i svete groze pred tobožnjim Novim, nailaze jesenje kiše baroka. Kad god duh vremena tako osiromaši da neznalice, lakomisleni i nišči dubom požure da preskoče barok poslemodernom, vreme je za Śpance: kod njih je svaki dan barok i tako hiljadu godina. Svako ko iznenada otkrije vrednost izgubljenog i svako ko prestravljen nepovratom celovitosti otkrije da se smisao u raskomadanom svetu više ne razaznaje, čovek je baroka i sanja Zlatni Vek. Potrebno je uvek ponoviti: klasici Novog Baroka uvek su znali i ponavljali da se svaka autentična I judska delatnost iscrpljuje isključivo u sopstvenoj prošlosti. Pozorište kao i svet, svet dakle kao i pozorište, nenia budućnost, njegova sadašnjost je njegova ukupna prošlost.