Bitef

- najverovatnije übica mog oca... Nedim treba takva dela da se plate... Možda treba podiniti taj gest, taj smrtni greh - koji se nalazi negde na periferiji, da bi zaslužio pokajanje za blagoslovena dela. Jer naša dela su kao pokajnidki krst, naša dela su za naše, i ne samo naše, iskupljenje. Iz oba sna (koja osedam kao istodobne snove) budim se sa jakim osedanjem übedenja, da je stvarnost u snu prava... Ne mogu da se oslobodim tog übistva i tih (genijalnih) dela. Tih slika je nekoliko,.. One nisu samo narušavanje mojih mogudnosti, one su narušavanje ogranidenja slikar-stva. Te slike su svetovi... Ne, ne zato što žive... Što se likovi pomeraju... Te slike su svetovi kao rezultat blagoslovene sinteze. Nedeg slidnog što se dogodilo Giorgioneu u Oluji - to zradenje uhvadenog momenta na slici, to širenje na celu okolinu - kojeg tobože na slici nema - to hvata-nje za parde užasne tajne doveka, gde se još uvek vidi dodir 80ga... To je detiri, možda pet, pa možda šest takvih slika... I znam, da sam je naslikao, sedam se i osedam tajnu svake od njih... Samo okolnosti samog nastajanja su nekako nejasne i mitološke... Isto tako je, verovatno i sa stihovima Marije. Marija ne zna baš najbolje kakvi su to stihovi... Knjige Šopenhauera demo najzad modi da razumemo. Knjige Šopenhauera de prosvetliti celi svet, prosvetlide naše duše. To je knjiga Šopenhauera koja nikad nije napisana, knjigu koju bi napisao Sopenhauer da nije bio zatvorenik svog tela... Ni Aleksander ne zna tadno odakle su sve te knjige... Slidno kao na spiritualnoj seansi... Ne znamo ko pomera tanjiride. Sumnjamo uvek na nekog drugog... Te

knjige su za svakog od nas iznenadenje... Poznate i nepoznate u isto vreme-tu težim, tu hoću da uvedem Gambettija. Medutim, kada mu to pokazujem, magija i energija sna slabe... Preti kidanjem... Likovi se gube na momenat, zaboravljaju šta tu rade... Prvo ide težak i nežan put, staza sa koje je lako skrenuti... Otkrivanje Gambettija putem asocijacije - visokoplaninski san... I ja sanjam takve snove... Visokoplaninske snove. Posle toga sledi anegdota o psu Sopehauera, putem te anegdote Gambetti mi je postao razumljiviji. Shvatio sam ga... Mogusadana momenat da skrenem i da legnem pod noge sna, legnem kao tepih, o kom sam na početku zaboravio - pejzaž, u kom se san pojavio prvi put... A ved sam postavio noge snu i nekoliko aparata, koji ne smeju da se diraju... 1 treba pod sve to staviti tepih... Sada mogu da se odvojim od prvobitnog mesta i mesto na kom sam ustao je prvo mesto uteiotvorenogsna... 1Z KRITIKA "Lupa je sanjar u najlepšem smislu te reči, neko ko ume da udahne život nečemu što ga nema, Ume da iskreira prostor sna, tamo gde se ispunjava ono što ne može da se ispuni ni na jednom drugom mestu." "Lupa ponovo oduševljava. (...) izveo je čudo metamorfoze dugog unutrašnjeg monoioga u sekvenci kao na filmu, u kome lica dobijaju tela i živote, delaju, govore, razmenjuju poglede, a u isto vreme su objekti stalne hladne opservacije glavnog lika, koji u svemu što radi bespogovorno ocenjuje i osuduje." Liberation

"Mogudno da se to zove milost pozorišta - taj nadin instaliranja publike kako unutar tako i izvan lika, tako da su oni uvodeni u njihove misli, njihovo disanje, njihove emocije, a u isto vreme data im je mogudnost posmatranja njihovih reakcija, pradenje njihovih borbi." La Tribune "Sa nestrpljenjem odekivana scenska adaptacija Brisanja (...) opet izaziva šok." L 'Humanite "Što predstava traje duže, to sve više žeiimo da se nikada ne završi..." Lacroix "Ansambl pozorišta iz Varšave, a pre svega Piotr Skiba kao Murao, igrali su fantastidno." General-Anzeiger, Bonn "Proba inscenacije velikog proznog dela zaslužuje podasno priznanje. Kristijan Lupa napravio je adaptaciju, izrežirao je i sam projektovao scenografiju i kostim - to je vrsta autorskog filma u pozorištu," Kölner Stadt-Anzeiger