Bitef

MITOLOŠKA BIĆA VAMPIR. - Vampir (vukodlak, vaper, lampir, lapir, lampijer, vuk, vjedogonja, jedogonja, tenac i drukdije) je mrtvac u kojeg ude "neki davolski dub" i ustaje iz groba ogrnut belim pokrovom. On ide po kudama, pravi buku, gnjavi ljude i pije im krv. To isto dini i napolju. Neki ljudi se mogu povampiriti jošza života, ali po pravilu to postaje tek posle smrti. Misli se da vampir više lidi na naduvenu mešinu nego na doveka, ili da mu je telo pokriveno dlakom kao u vuka, pa ga zato i zovu negde vuk i vukodlak. On nema kostiju, pun je krvi i uvek erven. Ima velike odi i duge nokte. U vampira se pretvara onaj umrli grešnik čija duša ne može da ode pravo na "drugi svet", već ostaje u sahranjenom telu i sposobna je da izlazi iz groba i luta po svetu. Vampir napada ljude, gnjavi ih i mudi, donosi bolest, übija, sisa krv itd. Napada i stoku, davi je i pije joj krv. On se krede samo nodu, u "gluvo doba", a dim zapevaju petli, vraća se u grob. Pojavljuje se obidno na raskrsnicama puteva, na groblju i oko njega, u svojoj bivšoj kući i u kudama svojih rodaka, a vrlo desto i oko vodenica. Poznato je da vampir može dolaziti svojoj ženi i sa njom polno opgtiti. Verovalo se da dete rodeno iz ovakvog odnosa može poznati vampira, goniti ga i übiti. U istodnoj Srbiji misle da se vampir boji kurjaka, jer ga samo on može pojesti. Strah da se mrtvac ne povampiri izazvao je razne mere predostrožnosti. Jedna od najvažnijih sastoji se u tome da je mrtvac "nadne", zasede ili probode, dok je još na odru u kudi. Upravo, za koga se sumnja da bi se mogao povampiriti, raseku mu kožu na tabanu ili koji prst na nozi; presecaju mu tetive ispod kolena ili zabadaju glogovo trnje pod nokte, a sve zato da mu se koža ne

bi mogla naduti. Od vampira se štiti i molitvom, grdnjom i fizidkim otporom. Kao dobra zaStita smatrao se i krst. I vatra je sredstvo za borbu protiv vampira, a posebno se plaši bodljikavih i oštrih predmeta, npr. dešljuge (Dispocus L ), sekire, grebena, noža ernih korica i dr. Ali najbolja zaštita je, svakako, glog, tj. glogov kolac ili glogov trn, od kojeg vampir uvek beži i kojim se najlakSe übija. Prvi pisani podaci o verovanju u vukodlake-vampire u Srba potidu još iz XIII veka. Tu se navodi kako vukodlaci proždiru mesec i sunce i gone oblake. Poreklo same redi vampir razlidito se tumači. Miklošič ju je dovodio u vezu sa turskim über. Češki folklorist Polivka izvodi poreklo iz sanskritskog vyambura dok neki drugi lingvisti misle da je red upir slovenska, i da su je i Turd mogli primiti od Slovena. Kod Srba prvobitni oblik "upir" zamenjen je oblikom vampir verovatno negde u XV ili XVI veku, a krajem XVII veka ovaj srpski naziv prodro je i u zapadnu Evropu. Kuli Sić, Petrović, Pantelić: Srpski mitološki rečnlk, Nolit, Beograd, 1970. SOTONA ILI ĐAVO- hebr. Sotona "protivnik" (davo). Ü Četvrtoj knjizi Mojsijevoj, 22:22, andeo Gospodnji "kao protivnik" (satan) prepreduje put Valamu. U drugim starozavetnim knjigama ( Knjizi o Jovu, Prvoj knjizi dnevnika, Psalmima, Knjizi proroka Zaharije), red "satan", takode, oznadava ulogu, a andeo koji je igra nije ni pali andeo ni otpadnik. Otpadnik de postati tek u vreme pisanja prvih novozavetnih knjiga u kojima se pojavljuje

kao Sotona (s velikim S), knez zla i neprijatelj Boga nazvan "knezom ovoga svijeta" ( Jevanđelje po Jovanu, 16:11) i "knezom koji vlada u vjetru" ( Efescima Poslanica sv. apostola Pavla, 2:2). Odbijajudi ponudu đavola koji ga iskušava, Isus ga naziva Sotonom [Jevandelje po Luki, 48). U svojim tumačenjima Prve knjige Mojsijeve, srednjovekovni pisci kao Petar Lombardanin (oko 1100-1150), videli su u zmiji koja je navela Evu na iskušenje prerušenog Sotonu, doksu drugi, kao biskup Agobard Lionski iz IX veka, smatrali da je Sotona iskušavao Evu preko zmije. Langton u Sotoninom portretu, kaže: "U kasnijoj jevrejskoj literaturi zmija se poistoveduje sa Sotonom ili postaje crude u njegovim rukama." Sotona je prvobitno (kao hasatan) bio veliki andeo, prvi medu serafimima i starešinama bora sila. Obidno je prikazivan sa dvanaest krila za razliku od Serafima koji su prikazivani sa po šest krila. Nabrojavši u Moralijama devet andeoskih horova, Grigorije Veliki Sotoni u prilog kaže da je "slavom i znanjem prevazilazio sve andele kojima se kao plaštom zaogrtao". Talmud tvrdi da je Sotona stvoren šestog dana Postanja ( Berešit Raba, 17). Zbog pogrešnog tumačenja Knjige proroka Isaije, 14:12, poistovedivan je sa Luciferom. Toma Akvinski smatra da Sotona, kao "prvi andeo koji je zgrešio", nije serafim već heruvim, stoga što su "heruvimi (sic!) nastali iz velikog milosrda nespojivog sa smrtnim grehom" ( Suma , 1,7). Sotona de vremenom, prema Hijeronimu, Grigoriju iz Nise, Origenu, Ambrosjasteru i drugima, "povratiti svoj negdašnji sjaj i ugled". Istog su mišljenja i kabalisti. Sotona se desto pojavljuje i u sekularnoj književnosti, posebno u Miltonovom Izgubljenom raju, kao vođa pobunjenih anđela i "arhanđeo pali" (I, 593), i Vraćenom raju, kao "Kradljivac Raja" (IV, 504). Pojavljuje se i u Vondelovom Luciferu, Drajdenovom Stanju nevinosti i Geteovom Faustu (preko svog predstavnika Mefistofela). Sotona se naziva i Mastemom, Velijarom ili Belijelom, Dumom, Gadreelom, Azazelom, Samaelom, anđelom Edoma. U rabinskim tekstovima

ima i nadimak- "onaj ružni". (Ginzbert, Jevrejske legende, V, 123). U delu Midraš Tehilim, David (u lovu) susrede Sotonu u obličju gazele. Sotonu možemo uporediti s Nepostojanošdu (u Spenserovim "Dvema pesmama o Nepostojanosti" iz Vilinske kraljice), grdkom titankom koja je prkoseći Jovu, težila, kao i Sotona, da dosegne "carstvo nebeskih visina". Gustav Dejvidson: Rečnik andela, DBR, Beograd,l996 ĐAVO. - Vrag je stari narodni naziv, poznat u svim srpskim krajevima, ali je uglavnom postao arhaičan, potisnut, pod uticajem crkve, grdkim nazivom davo. Stari naziv "bes" za đavola održao se uglavnom na Kosovu i Metohiji. Imedavolasenespominje,jer: "Zlodolazi bezpoziva." "Miovuku, a vuk na vrata." Kada se spomene, onda se doda: "Daleko mu lepa kuda," "Spomenuo se, nepovratio se." U Grblju uz red vrag pljune se na levu stranu i izgovori: "Nalet ga bilo." "Anatema ga bilo." "Časni ga krst übio." Zato se njegovo ime radije zamenjuje pogrdnim nazivima ili eufizmima: nekrštenik, naletnik, nedastivi, nedastivnik, nežid, bradaiio, kusi, reponja, rogonja, vodac, matori, prokletnik, anatemnik, andama. Đavo ima lik doveka, ali s malim rogovima na vrhu dela, sa izbuljenim i' krvavim odima, runjav je po celom telu, u lieu ern, sa šiljastom bradicom unapred povijenom kao u jarca, retkim brkovima, a nos mu je dugadak i povijen kao u orla. Mladi davoli imaju rep, a stariji su kusi, jer im je otpao. Uši i noge u davola su kao u koze, na rukama prsti sa orlovskim noktima. Đavoli