Bitef

je moguće pokazati da jasno defmisani načini na koje funkcioniše pominjanje njihovog postojanja u različitim tekstovima koji su sačuvani do danas mogu biti protumačeni doslednom hijerarhijom članova rane moderne zajednice, od glavnih do podređenih. U ovoj raspravi... ću nastojati da prikažem kako se, u ranom modernom periodu, erotsko interesovanje -koje zavisi od seksualne raspoloživosti i istorijski specrfičnih oblika ekonomske zavisnosti - fokusira na miadiöe i žene na isti naöin. Prema tome, presudno ja da seksualnost oznaöava odsutstvo razlike vidljive na telima onih nad kojima se u istoj meri "gospodari" unutar rane moderne zajednice i čije se mesto u odnosu na ekonomski aspekt domaćinstva podudara. Dokazaću da se unutar domaćinstva od ekonomski zavisnih mladića i žena očekuje da se "pokore", po principu porodiönog autorrteta, onima na višem stepenu hijerarhije. A moćni ideološki uticaj obezbeđuje da na teritoriji izvan domaćinstva - u novoj tržišnoj ekonomiji čije vrednosti rukovode ulicom - metafore, koji osiguravaju hijerarhijsku zavisnost kao što su ranjivost i raspoloživost, spremno se mobilišu da kontrolišu javno kretanje mladih ljudi. Izvan domaćinstva, žena koja se slobodno kreće je "raskalašna' (slobodna), svakako je "na pogrešnom mestu", i sama njena ljupkost, imajući u vidu njenu "nezaštićenost" (nju ne prati mjedan rođak) oznaöava raspoloživost (kao što i danas to još podrazumeva). I u ekonomskom smislu zavisan deöak (ili mladić) van domaćinstva se takođe, prema ideologiji patrijarhalnog domaćinstva, interpretira kao neko "u opasnosti" - kao neko čiji prolazak "poslom" je vise opravdan, ali ko je, u svojoj raspoloživosti u toku obavljanja posla, takođe ranjiv. Na ulici, fizičke osobine dečaka i neudate žene se zanemaruju dok oni pronose jednaku poruku seksualne raspoloživosti - muška i ženska prostitucija predstavljena je tekstualno (a možda se o njoj na taj način i fantaziralo u okviru zajednice) kao transvestizam. Dečak za koga je otkriveno da je devojčica obelodanjuje raspoloživost za prostituciju; devojčica za koju je otkriveno da je deöak obelodanjuje nameru da se upusti u sodomiju radi zarade. Stoga, deöak koji se kreöe ulicom prerušen u tu Ijupku devojöicu (bez obzira na to da li je to reap nost ili groteskna fikcija) ne prikazuje se u pogrešnom svetlu, veö skriva (a onda otkriva) opseg raspoloživih seksualnih moguönosti. Ni devojčica koja prerušena stupa na mušku teritoriju (uobiöajeno to su kröma ili kockamica), ne prikazuje se u pogresnom svetlu. Ona je, u svakom slučaju, "raskalašna', i olakšava sebi prelazak na mušku teritoriju -1 tako kontroliše naöin na koji öe se pojaviti na odgovarajuöem mestu radi prostitucije. Smatram da je naöin na koji ekonomska zavisnostfunkcionise u odnosu na prezentovanje seksualnog u ranoj modernoj engleskoj kulturi od suštinske važnosti za prihvatljivo istorijsko čitanje prerušavanja i konfuzije polova u elizabetanskoj i jakobinskoj drami. Uza Džardin (Lisa Jardine) ŠAJLOK I UZNEMIRUJUĆI "MLETAČKI TRGOVAC" Kada su 1596. godine Englezi napali špansku luku Kadiz i zarobili dve bogato natovarene španske galije, vest je Londoncima donela ohrabrenje. Jedna od te dve galije, "San Andres", preimenovana u "Andrew", postaje u Mletačkom trgovcu sinonim za bogatstvo koje se prevozi morem, naime u Salenjevoj frazi "I da Andreja svoga bogatoga ne ugledam u pesak zarivena"

(I. i. 27). Ta pojedinost pomaže da se odredi datum nastanka Mletačkog trgovca, između jula 1596, kada je vest o zarobljenim brodovima stigla u London, i 22. jula 1598, kada je ovaj komad ušao u zvanični zapisnik. U centralnoj Engleskoj ovo je bio period oskudnih žetvi, gladi i rasprostranjenih društvenih nemira; takođe je to bilo vreme kada je pesnik izgubio svog jedinog sina i uložio veliku svotu novca u svoje imanje Nju Plejs. Uprkos velikim naporima i izuzetnim finansijskim potrebama trupe, moglo bi se očekivati da je u ovim mesecima njegovo raspoloženje povremeno bilo introvertnije od uobičajenog. U Mletačkom trgovcu postoji nekakva dosledna okrenutost unutra - u naglašenim moralnim temama, slikama osećanja duhovne slabosti i izvanrednoj obradi likova. Ovaj komad ima übedljive besede, ali je njegov poslednji čin neodređen i estetičan - tako da ranije postavljena pitanja pravde i milosrđa ostaju nerazrešena. Način na koji se autor bavi likom jevrejske hulje predstavlja izuzetnu poteškoću, koja nije umanjena ni za savremene red'rtelje i publiku posle Holokausta. Ovo nije jedino umetničko delo korišćeno za izopačene ciljeve, ali kad bismo otpisali svu umetnost koja je ikada privlačila ludake, ostalo bi je malo. Sajlok je radikalno protivrečan i - uprkos svojoj zlobi - može biti moralno superioran u odnosu na svoje iscrpljene hrišćanske neprijatelje; on nije dramski uravnotežen sa maglovito prikazanim Antonijem ili sa malčice sladunjavom, na drzak način veštom Porcijom. Pažnja pravnika i studenata prava, kao i drugih u elizabetanskom Londonu, sigurno je bila prikovana scenom suđenja u četvrtom činu, kada, pred duždom i velikašima, Antonio otkriva svoje grudi za zlikovčev nož, a Porcija, u pravničkoj odori kao advokat Belario, dobija od Šajloka pohvalu pre nego što ga porazi. U srži drame je sudar običajnog prava Tjudorovog vremena i blagonaklone pravednosti visokih sudova. Sajlokova obveznica koja odreduje da Antonio mora dati funtu svog mesa, predstavlja krutost pisanih zakona u najgorem obliku, dok Porcija u početku predstavlja pravednost prirodnog prava. Iz aspekta prava i inače, ova drama je narodna bajka: nijedan engleski zakon nije dozvoljavao da neko ugrozi svoj život kao što je to učinio Antonio. Autor ne vodi računa o zakonima, ali, s obzirom na bizarne karakteristike njegove price, on ih obraduje sa zapanjujućim efektom pre petog čina. Šekspir je desto radio sa mnogo "datog". U ovom slučaju, koristio se gotovom srednjovekovnom pričom iz Ser Đovanijevog dela II Pecorone (Neznallca ) štampanog u Milanu 1558, u kojoj jedan mletački trgovac pozajmljuje novae za svog kuma Đaneta, od jevrejskog zajmodavca. Komad se čvrsto drži toka ove priče. U italijanskoj verziji, ako se dug ne vrati na vreme, Jevrejin može da uzme funtu trgovčevog mesa. Đaneto se udvara ljupkoj "Gospi od Belmonta", a Jevrejin je upropašćen kada gospa, pošto je došla u Veneciju prerušena u advokata, pokazuje da obveznica ne dozvoljava Jevrejinu da prolije ni kap krvi niti da uzme više od tačno jedne funte mesa. Jevrejin cepa svoju obveznicu, advokat traži prsten koji je gospa poklonila mladom Đanetu i on, kada se vrati u Belmont biva optužen da je dao prsten nekoj ljubavnici, sve dok mu njegova gospa ne otkrije svoje lukavstvo, prsten je vraćen, i sve se srećno završava. Ova priča je imala jasno oertan size, a Šekspir je razvio lik aktivne junakinje koja rešava dilemu, motiv koji se sreće u Dva viteza iz Verona, a kasnije i u komadima Sve je dobro što se dobro svrši i Mera za meru. On stavlja Porciju na milost i nemilost kutija, odvratnih prosaca i testamenta njenog po_kojnog oca u Belmontu pre nego što ona samopouzdano odlazi u Veneciju. Šekspira je ova rtalijanska priča privukla i zbog njenog Jevrejina - zlikovea.