Bitef

Bez sumnje, lik Jevrejina zajmodavca dotakao je najdublje izvore njegove mašte. Sajlok se pojavljuje u pet scena, all dominira čitavom dramom. Sekspir je imao debar izvor (mada ga nije u potpunosti sledio) u Varavi, napola komičnom ali zlom liku u komadu Kristofera Marloa Jevrejln s Malte. Pre toga je Filip Henslou (vlasnik pozorišta "Ruža"), obnovio predstavu Jevrejln, podstaknut talasom javnog negodovanja koje je 1594. osudiio pokrštenog portugalskog Jevrejina, Rodriga ill Raja Lopeza, jednog od kraljičinih lekara, za pokušaj trovanja kraljice. Međutim, pesnik se usredsređuje na stereotip Jevrejina kao zelenaša, a to je našao u ovoj italijanskoj priči. Proganjani, saterani u geta, izdvojeni posebnim porezima, tučeni i ponekad übijani, evropski Jevreji su se okrenuli novčamm transakcijama kao jednom od malog broja načina koji su im bill dozvoljeni za izdrzavanje, Povezivani su sa zelenaštvom, ili pozajmljivanjem novca sa kamatom naročito sa ogromnim, nezakonitim kamatnim stopama - ali zelenaštvo nije vise bilo problem u vreme kada je Trgovac pisan, Medutim, stav prema zelenaštvu je evoluirao, Stariji pristup, proizašao iz duha zajedništva i teološki propisan, ustupao je mesto novijem, definisanom ekonomskim potrebama jakobinskog perioda. Džon Šekspir bi se mogao optužiti za žestoko zelenaštvo, a njegovo naplaćivanje kamate qd dvadeset procenata na dva duga moglo bi biti podvig dostojan Rialta. Šekspir je imao priliku da upozna dvorske muzičare Jevreje, ali s druge strane jevrejska populacija Londona bila je veoma mala i sasvim je očigledno da nije imao ličnih predrasuda protiv Jevreja ili zajmodavaca. On se sprijateljio sa bogatim posrednikom u novčanim transakcijama Džonom Komom, a imao je poslovne odnose sa posrednikom spremnijim na rizike Frensisom Langlijem, koji je u Paris Gardenu sagradio pozorište "Labud" 1596.... Sve ovo baca malo svetlosti na silovitost i saosećajnost sa kojom je slikao zajmodavca Sajioka. U nesentimentainoj režiji, zlikovac može da deluje bolji od njegovih protivnika, kao što je njegova kćer Džesika, koja laže, potkrada ga i rasipnički troši "tirkiz" koji mu je bila poklonila pokojna supruga Lea. Takođe može da se učini da je više dostojan poštovanja od Antonija, koji mu se mga, ili od Porcije, koja mu osujećuje nade. "Zrno saosećanja je tu" piše Džon Kros, "Glumci koji su pružali sliku tragičnog ili nepravedno zlostavljenog Sajloka možda su često išli predaleko, ali je sam Sekspir taj koji im je pružio priliku". Sajloku je data osećajnost, emocionalna složenost, uzvišenost pobožnosti i bridak jezik (kao što pokazuju njegove primedbe Basaniju) -

veoma je neverovatno da ga je klovn Lorda Komomika desto glumio kao pnprostu budalu sa ridom bradom i stranim akcentom. On ne govori u dijalektu, a ni naslovna strana ovog komada 1600. godine ne sadrži nikakav predmet sale; "Izvanredna povest o Mletačkom trgovcu. Sa krajnjom surovošću Jevrejina Šajloka prema gorepomenutom trgovcu u odsecanju tačno funte njegovog mesa; i dobijanjem Porcijine ruke putem izbora jednog od tri kovčežića". Antonio - što je važno - mrzi zajmodavca delimično zbog toga što je Jevrejin. Bolest hrišćaninovog uma dovodi do preziranja karakternih osobina Jevrejina, njegovog celokupnog bića: Jevrejina kao psa. Kritičari imaju veoma utešnu predstavu da Antonio pokazuje religiozne, a ne rasne predrasude, ali Sekspirovo vreme mje bilo tako jednostavno; granica nije bila tako jasna. "Nazivaste me nevernikom vT, podseća Šajlok Antonija, a ovaj to ne poriče; "Nazvali me psetom", a hrišćanin odgovara: Po meni da je ja bih te i opet Pljuvao i opet nogom gurnuo, (Uii) Ovo se dešava pre nego što je Šajlok prekršio biio koji venecijanski zakon ili ugrozio_bilo čiji život. Istina je da je kasnije njegova kćer Džesika primljena u okrilje Šajlokovih neprijatelja kao hrišćanka, ne kao Jevrejka. Do tada se ona odrekla svog jevrejskog nasleda, jevrejske nacije, i ukrala dragulje svog oca: njen karakter bi možda bio u potpunosti dostojan prezrenja da njen mozak nije tako inertan i prazan. U drami psihološkog ispitivanja, Sekspir opisuje duboko ukorenjen problem inercije i predrasuda. Kntičari kao što su Leo Salingar ili Avraham Oz, koji uređuje izdanje Šekspirovih dela na hebrejskom, ukazuju na dubinu tog problema, na nesposobnost trgovaca i aristokrata da se sa njim nose i na mitološke i foiklorne teme, koje ga eine složenijim. Reditelj Piter Hol smatra da ova priča pokazuje "opasnost od rasizma, i kako on može da otruje i progonitelja i progonjenog". Šajlokov izlazak sa scene u četvrtom činu, u stvari, žigoše one koji su ga pobedili, ostavljajući ove ljubavne parove kao glupe, nemarne ili licemerne u prigušenom razrešenju petog čina. Napetosti jedva da su izglađene lepotom čarobne noći, harmoničnom muzikom ili slabašnim komičnim zapletom sa Porcijinim i Nerisinim prstenom.... Šajlokov ljudski protest je još jači, kao kada, na primer, podseća na raspetog Jevrejina koga njegovi neprijatelji obožavaju: "Ako nas übodete zar nama neide krv?" On žudi i za kn/lju svog neprijatelja, a ovde se pisac vraća na materijalizam, predradsude i übedenost u sopstvenu ispravnost, koji razaraju. Pa ipak, u Šekspirovom opisu trgovačke Venecije i romantičnog Belmonta ima nepomirenih impulsa, kao što ih ima i u dramski okolišnim i neubedljivim bavljenjem temama milosrda i pravde na koje nas njegovi likovi podsećaju. Porcijino nezadovoljstvo, zamorna besmislenost njenog pretvaranja da se pridržava testamenta svog oca, uobraženost aristokrata hrišćana, Antonijev nemoral i Džesikina plitkost - sve ovo ne može da parira veri, integritetu i hrabrosti Šajlokovoj, čije dostojanstvo ne umanjuje čak ni do ludila dovedena pogodba za Antonijevo meso. Izgleda da pesnik, namerno ili ne, podriva svoju zamisao likovima kao što su Hotsper, Falstaf, Sajlok i Malvolio, koji zrače punijim životom od onih koji ih okružuju. U ovom slučaju