Bitef

gnušanje nad sopstvenim bogatstvom koje se javilo neposredno nakon sinovljeve smrti izgleda da je uticalo na Šekspirov način pisanja. Njegovi troškovi za veliku kuću u Čapel Stritu su padali u oči u vreme kada strašne nestašice i visoke cene nisu dozvoljavale siromašnima da kupe dovoljno ječma, pasulja, ovsa ili raži. Pokušaji gradova da se brinu o gladnima optuživali su imućne, a Šekspir ističe zlo koje predstavlja pozajmijivanje novca sa kamatom i okreće se protiv materijalizma. Sajlok je u potpunosti kažnjen, ali sa njime scenu napušta ono što je najzanimljrvije u drami - on iza sebe ostavlja tematsku prazninu, koja do kraja ostaje nepopunjena. Park Honan ŠEKSPIROVA MINĐUŠA Prepirka o tome ko je napisao Šekspirova dela: Šekspir - glumac ili neki drugi autor, bila je poznata još Lazi Kostiću. Ona ga je mučila. Sami savremenici Šekspirovi uopšte nisu sumnjali; oni su bili uvereni da je onaj njihov poznanik, glumac i pozorišni upravnik "Globa", zaista i pisac Kratja Lira, Julija Cezara i Hamleta. All ti savremenici nisu biji svesni činjenice: koliko je čovek koji je pisao Šekspirove komade morao biti genijalan. Tek tokom vremena uvidelo se da je Sekspirov teatar najveći dornet ljudskog izraza. I tada su, sasvim prirodno, ponikle teorije: da onaj glumac, za koga je utvrđeno, po Džonsonovim rečima, da je znao 'samo malo latinski, i gotovo nimalo grčki!" (to jest da nije bio na visini ondašnjeg obrazovanja), da taj glumac nije mogao ni u kom slučaju biti pisac Hamleta i tolikih drugih veličanstvenih tragedija, komedija i lakrdija. Svi su ti teoretičari i profesori polazili od činjenice koja im je izgledala očigledna: pisac Hamleta morao je biti čovek obimne kuiture, visokog intelekta i goleme načitanosti: prema tome, to nije mogao biti onaj istorijski Šekspir. Uporedimo li Šekspira sa Molijerom ili Lope de Vegom - koji su takođe bili savršene pozorišne zanatlije - videćemo da je Sekspir, pored zanata, još i duboko pronicao u istorijska zbivanja, u duse pojedinih epoha, da je, prema tome, morao to znanje "dobiti" odnekud. Odakle? Iz knjiga, koje istorijski Šekspir nije čitao - eto šta vele profesori. Javljali su se uvek umetnici koji su istorijskog Šekspira branili: nalazili su da je svoja dela pisao sa mnogo geografskih i istorijskih pogrešaka, koje ne bi učinio kakav učeni čoveic Osim toga, navodili su: da je Šekspir mogao proniknuti u epohe i karaktere i bez školske spreme, prosto intuicijom genija. Ali, sve je to bila puka odbrana - oni su Šekspira samo branili, oni su dokazivali da je Sekspir, i pored svojih grešaka malo obrazovanog čoveka, bio ipak - genije. ... Koliko ove, 1952. godine, izašia je nova knjiga profesora Titelija, koji, poput francuskog naučnika Lefrana, tvrdi: da Sekspir nije mogao napisati Hamleta prosto zato što kroz Hamleta provejava "duboko znanje" danskih prilika, itd,... Profesor Titeli pada u zabiudu u koju padaju svi oni koji smatraju

da samo tacm podaci, u izvesnome umetničkom delu, ostvaruju atmosferu istinskog zbivanja... Dodijale su bile ove i ovakve rasprave i prepirke, a sada se, odjednom, došlo do novog i autentičnog portreta Sekspirovog. On je pronađen pre nekoliko nedelja i utvrdeno je da je to jedini autentiöni portret Sekspirov. Svi ostali sumnjivi su, ili su iz poznijeg doba. Novi portret pronađen je u Južnoj Africi u zbirci slika D. Meredaza. Portret je delo kičice Paula van Somera, dvorskog slikara kralja Džemsa. v Na portretu je prikazan glumac Šekspir. Oči su Šekspirove "sjajne, bleštave i ispitljive" (što nisu na drugim starim portretima, u tolikoj meri), a u uvetu Šekspir nosi golemu okruglu minđušu! Eto, ta golema zlatna minđuša već me nekoliko dana vija! Ta golema minđuša za mene je izvanredno znamenje. Ona mi dokazuje: da je zaista Šekspir bio ono što je bio. On je voleo da se kiti, ukrašava, gizda, pozorišno, pa nekako čak i perverzno. U toj minđuši nalazim ja njegovu, Sekspirovu dušu! Ja sam proveo svoj vek u pozorištu i sa glumcima. Ja znam da glumci vole pre svega: da zabavljaju sebe i druge. (Kao naš Laza Kostić, čergar, genije, glumac.) Taj altruistički kompleks nije samoživi narcizam: mada je, naravno, blizak narcizmu. Izvan svake poruke, izvan svake teorije i moralnog cilja - glumac voli, obožava i žudi: da zabavija i sebe i nas. Ja tu neobuzdanu, altruističku žudnju ka zabavi nalazim u čitavom Sekspiru. Glumac voli ljude i razbija im čamotinju. Tu potrebu zabavepvugde, i po svaku cenu, nalazim ja u celome Sekspiru. Naročito je pna neodoljiva u meni najdražem komadu Sekspirovom: u Troilu iKresidi. Tu je i sam krvavi rat prosto-naprosto zabava i lakrdija, razonoda. Ta psihološka potreba zabave, Sarlame, zavitlavanja, zapleta, stalnog razbijanja svake dosade i monotonije, najzad je našla konačnog izraza u Šekspirovim baroknim rečima: da je ätava ova vasiona samo pozorište i ništa drugo. To je mogao reći samo glumac, čiji je glavni cilj; da se nepomirljivo bori sa dosadom opstanka, i time nam omogući i sam dalji opstanak. To je pisao i smislio ovaj nemirni, radoznali, perverzni i čulni čovek, sa ispitljivim očima i sa goiemom zlatnom minđušom u uvu! On je bio prožet potrebom: da sebe i druge zabavija, bez kraja i početka, kako se god može i ume: stihovima, sukobima, muzikom, prizorima, sudbinskim preokretima, čarlamama, Ludiranjem i genijalnošću. Glumčev kompleks čovekoljubiv je, makar i uz pritrunu perverzije i prirodne samoživosti, Kako se mi, najpre i pre svega, zabavljamo? Otkrivajući ono što nam je skriveno, a pre svega, razotkrivajući čoveka, koji bi hteo da nas, možda, dovede u zabunu, i da nam se predstavi kao drugi čovek ("izigravajući" "igrom" i "glumom" sasvim drugu lienost). Gluma ne dopušta tajnu, kao takva, ona nije 'ženska" (zato je malo žena - dramatičara) - ona nije ni 'sojevićevska" (malo je aristokrata medu velikim pozorišnim piscima: oni su diskretniji, uzdržani, oni čuvaju sve moguće staleške, dvorske, državne, zanatske i druge tajne). Covek sa minđušom nije