Bitef

dvadeset godina radi sa beogradskim baletskim ansamblom. Kako je dodo do te saradnje? - Sve je počelo u biti slučajno. To ima korjene u našem gostovanju 2003. godine sapredstavom Cirkus primitif balet. Posle premijere, upravnik Narodnog pozorišta Ljubivoje Tadić me je zapitao šta radim sljedeće sezone, a ja sam u sali odgovorio: „Cujem nešto kod vas“. Zatim smo о tome službeno razgovarali u Ljubljani i ja sam ponudio jedno svoje autorsko djelo, kao što uvjek radim, a on mi je predložio praizvedbu baleta Ko to tamo pern, koju bih postavio za beogradski Balet. Bio sam tada veoma iznenaden i prvi moj dojam je bio da je nemoguće napraviti baletsko djelo po filma, koje bi bilo jednako kvalitemo kao što je to Sijanovo antologijsko ostvarenje, jer ne bi imalo smisla da se film doslovno prepričava u jednom umjetničkom fahu kao što je balet. Baš to što sam mislio da je nemoguće uraditi, predstavljalo je izazov da pokušam dati odgovarajući naboj jednoj takvoj baletnoj predstavi. Onda sam počeo da razmišljam na drugi način: ne treba raditi djelo po filmu, već isključivo inspirisano samom radnjom filma i kvalitetom njegovih ličnosti, ali da to bade autorsko djelo. I tu su mi se otvorile mogućnosti za rad. Tipičan šumadijski, srpski mentalitet i boje okruženja , i to и vreme početka Drugog svetskog rata и tadašnjoj Jugoslaviji, daleko su od Vas i vremenski ipsihološki i prosiamo. Kako ste se tu snašli? - Išao sam za time da sve to gledam mnogo sire. Htio sam da to djelo u konačnici bude prepoznadjivo i onome koji nikada nije gledao Sijanov film a koji može da shvati nekakovu poentu odnosa. Ne mora da traži clemente iz filma da bi shvatio predstavu i da bi ga ona zadovoljila u svakom smislu kao gledatelja. Posto sam radio sa ovdašnjim igračima, oni poseduju mentalitet svoga naroda, možda dalek, ali vuku iz njega korijene, pa sam se oslonio

kojoj je ostvarila niz kostimografskih rešenja za balete, operete i drame. Dugogodišnji je saradnik koreografa Staše Zurovca. Clan je Udruženja likovnih umetnika Hrvatske, živi u Zagrebu. Žorž Draušnik Roden je u Zagrebu gde je diplomirao kontrabas na Muzičkoj akademiji. Kao istaknuti student, dobio je Rektorovu nagradu. Uz studije kontrabasa završio je i školu za graditelja orgulja kao i restauratora gudačkih instrumenata. Kao solo kontrabasista nastupa u Orkestru Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu i intezivno se bavi kamernom muzikom. Kao član i suosnivač uglednog Zagrebačkog dua kontrabasista održao je brojne koncerte i snimio četiri CDa od kojih je jedan u uglednom japanskom stručnom časopisu The Records Geijutsu proglašen CD-om meseca. Pored muzike bavi se organizacijom izlozbi, izdavaštvom i likovnom opremom knjiga. Do danas je uredio i likovno opremio sest likovnih monografija. Posebnost njegovog dosadašnjeg delovanja su dve jedinstvene grafičko-muzičke таре San Usine i Contra kao i bibliofilska pesničko-grafička knjiga Libitina. Od prve saradnje sa Nenadom Fabijanićem na izradi scenografije za balet Milka Sparembleka Johannes Faust Passion, sarađuje sa uglednim scenografima: Gerdom Friedrichom, Dinkom Jeričević, Hansom Georgom Scheferom, Thomasom Schulteom - Michelsom i Gunterom Schneiderom - Siemssenom. Samostalno je izradio dekor za predstave: Simon Boccanegra Giuseppea Verdija, prema slikama Vasilija Josipa Jordana, Koriolan Stjepana Suleka, Elektronicko popodne Claudea Delanglea na zagrebačkom bijenalu. RADIM ONO ŠTO MI PRUŽA UŽITAK STVARANJA Razgovor sa Stašom Zurovcem, Stašu Zurovca, vrsnog savremenog koreografa i odličnog igrača iz Hrvatske, koji priprema praizvedbu baleta Ko to tamo peva na muziku Vojislava Vokija Kostića, sa baletskim ansamblom Narodnog pozorišta u Beogradu, zamolili smo, posle jedne od napornih scenskih proba, za pretpremijerski razgovor. Vi ste prvi koreografiz Hrvatske posle Milita Šprembleka, (pre dvadeset godina, 1985, on je postavio za beogradski Balet Orfove Cattuli carminu i Trijumf Afrodite) koji posle gotovo punih