Bitef

na njihove prirodne reakcije i njih uklopio u svoje autorsko ostvarenje. Smatram da je priča samog filma u biti arhetipska. Ona se može staviti u bilo koje vrijeme, u bilo koji prostor, bilo koje mjesto ili kontekst. Išao sam za tim da je to priča о grupi Ijudi koja putuje i ne zna šta je ceka u svjetski sudbonosnom trenutku na kraju tog puta. Takva priča se može desici uvjek i svim narodima. Naravno, ovdje je ona spedfična zbog mentaliteca onih koje je nose. Pokušao sam da sve to obuhvatim, a da djelo bude univerzalno i da može zadovoljiti publiku od 7 do 77 godina - kako se to obično kaže. To podrazumeva da može zadovoljiti i onaj manji, intelektualni dio publike, i mlađe i starije, rečju sve kriterijume jednog gledališta Da li je muzicka partitura kompozitora Vojislava Vokija Kostića и skladu sa takvim poimanjem ove slatko-gorke, smešnotužne univerzalne price ? - Sa Vokijem Kostić imao sam, maio je red, fenomenalnu saradnju. Ono što je najbitmje našli smo se odmah na istoj valnoj dužini. Bez obzira što među nama postoje generacijske razlike, on ima fantascično mladi duh, gotovo duh dječaka, poseduje zaigranost i stvarnu Ijubav prema profesiji kojom se bavi. To nas je i spojilo, jer i ja osjećam to isto prema svojoj profesiji, pa smo sjajno surađivali- bez mnogo rjed i puno sugestija. Razumjeli smo se „na prvu loptu“. U celefonskim razgovorima davao sam mu grübe informacije kako hoću da se zovu pojedine numere i u kom ricmu i senzibilitetu želim da budu. On bi to istog trenutka usvojio. Znad sve dorade, sve muke koje su nas u toj suradnji mudle, bile su „slatke muke”. Bio je to zaista izuzetan i divan rad. Kakav uticaj je imao Sijanov film na Vašu autorsku inspiraciju u koreografisanju haleta Ko to tamo peva? - U svojoj postavci sam se oslonio samo na nekoliko likova, iako u filmu ima sedam muških i jedna ženska uloga. Vise sam se koncentrisao na njih kao grupu ličnosci, pa je iz toga siedila i sjajna muzika Vokija Kostića. (Razgovor vodila Milica Zajcev) * Tog 22. decembra 2004, posle ko zna koliko godina, izgledalo je da je Beograd ponovo bio glavni grad one Jugoslavie (...) balet je, kao nikad do sada, postao kulturna tema broj jedan. (Ivana Milanović, Vise od igre, „Vreme“, Beograd, 13. 01. 2005.) * Bila je srećna ideja upravnika Ljubivoja Tadića da na repercoar balera Narodnog pozorišca u Beogradu stavi kao

stvaralački izazov kultni Šijanov film Ko to tamo peva, po scenariju Dušana Kovačevića (...) čarobnom rukom koreografa-reditelja ta sirova grada postala je poetična metafora tegobnog balkanskog živovanja (...) Voki Kostić pružio je Zurovcu muziku, remek-delo koje odiše mešavinom zanosa i ironije. oovan Cirilov, Ko to tamo pleše, „Blic“, Beograd, 25. 12. 2004.) * Izvedba čitavog baletnog ansambla NP-a izvrsno je uigrana te podjednako uvjerljiva i u gruboj grotesk! i u nježnoj lirici i zaslužuje svaku pohvalu (...) nipošto kao manje važan treba istaknut i glavni adut predstave: to je glazba Vojislava Vokija Kostića koji je u nizu sjajnih brojeva (...) napravio sjajnu stilizaciju vlastite filmske glazbe, oslonivši se na njene glavne motive, među kojima je najistaknutiji neprestano ponavljajući refren Cigančića iz filma, koji više puta zapjevaju i plesači: a to je očajnička želja „da se ovo samo sneva“. Zelja koja je, kao sto svi dobro znamo, na žalost i uzaludna, (Branimir Pofuk, Sjajna predstava za smijanje i plakanje,, Jutamji list“, Zagreb, 29. 01. 2005.) * Kao i film, i ovaj balet ce vas nasmejari. Jezikom igre to baš i nije lako (...) Stai svoju raskošnu kreativnost Zurovac pretapa u humor (...) ostao je svoj, duhovit, silovit, koreograf koji crpi inspiradju iz pnrodnog gesta i ima vulkansku scensku energiju. Ima i goli talenat, onaj kome nisu potrebni skupi kostimi i tone dekora, ali ne može bez raskošnih igrača koje nepogrešivo bira. (Marija Janković, Vozi i ... igraj, Milko!, „Viva“, Beograd, januar 2005.) * Zapravo ovde je dosegnut onaj standard koji se odavno primenjuje u baletskim predstavama na zapadu: nema glavnih i sporednih uloga - svi su solisti. I, odista, mladi igrad Balera Narodnog pozorišta su to i potvrdili (...) oni su pokazali ono sto se do sada mje videlo na sceni Narodnog pozorišta. Neverovatna energija kojom je zračila predstava može se pripisati takode inspirativnom koreografskom izazovu, novom pokretu i celokupnoj koncepciji koju je pred izvođače postavio Stasa Zurovac. Aplauzi, skandiranje i povici pohvaie trajali su око pola sata... (Savo Popović, Hit iz „ autobusa “ „Večernje novosti“, Beograd, 24. 12. 2004.) * Sasvim je stoga izvesno - da je ovaj balet značajno umetničko deio, da poseduje samosvojnost, moderno je u ritmu i tonu, potpuno doživljeno u autentičnoj formi, bez pristrasnosti, klasično shvaćenog i doživljenog zvuka i vrednost koja će imati svoje trajanje (...)