Bitef

kad je taj smisao izgubljen zbog formalizovanih tehnika DVB je svojstveno da dovodi u pitanje tradicionalnu estetiku i forme koje prožimaju kako moderan tako i klasični balet i pokušava da prede granice vrednosti koje oni odražavaju da bi omogućio raspravu о širim i složenijim pitanjima. DVB (Dance and Video 8) i dalje je veoma privržen filmu i videu, što je slučaj i sa nedavnim filmom veoma uspešne scenske predstave iz 2000. Zivotni troškovi {The Cost of Living). To je odraz njegovog trajnog interesovanja za način na koji se dva prvenstveno vizuelna medija uzajamno podstiču i, polazeći od obe forme, dopiru do publike koju zanima i jedno i drugo. Ugled ansambla oslanja se na pomeranje vlastitih granica i neprestano preispitivanje uloga i odnosa muškaraca i žena u našem društvu. U njegovoj umetničkoj politici podvlači se važnost osporavanja zadatih koncepcija о tome cime pies može i treba da se bavi. JUST FOR SHOW „Coveku su potrebne iluzije da bi živeo.“ (Oro Rank) Lojd Njuson, osnivač i umetnički direktor DVB Physical Theatre, reditelj je samosvojne nove predstave Just for Show. Just for Show je predstava о prikazivanju drugih i pokazivanju sebe u svetu u kojem je dobar izgled postao važniji od dobrote, u kojem je foliranje postalo sinonim prave stvari, u kojem prekrasne lazi skrivaju prljave istine. Pomoću virtuelne projekcije, vizuelne iluzije i igre recinta međunarodna trupa DVB istražuje značaj izgleda i image a u našim živo tinta. Kad stvarnosc ima drugačiji scenario od onog u našim snovima, ko ne bi izmišljao price da se zavara? VIRTU E LAN PREDEO Predstava ne siedi konkrecnu priču. Sastavljena je od više prizora koji izražavaju osnovnu ideju dela: živimo u stalnoj nesigurnosti; ne znamo sta je iscina a sta nije. Ockrivamo samo deo svpg karakcera; oscatak ostaje sakriven. „Meducim, kada iluzije i pretvaranje pomažu nekom da preživi a kada uništavaju njih ili Ijude oko njih?“, pita Njuson retorički u jednom intervjuu posle predstave. Da bi izrazio nesigurnost koju gledalac treba

simbolično da oseti, autor je odlučio da pribegne sofisciciranoj tehnologiji koja na pozornici može da stvori prostornu iluziju. Pomoću poluprovidne reflektivne opne (koju publika ne vidi) i igre sveda i senkt, Njuson uspeva da izgradi gocovo savršen snoliki svet u kojem se igrači kreću kroz virtuelne predele ili slike. Kad se svetlo ugasi, ostaje stvarnosc ili, bolje reći, siva praznina, kao sto se vidi u poslednjoj sceni. (Dr Stacey Prickett, predavač balera na Roehampton univerzitetu) Tekst prilagođen na osnovu članka и Dance Theatre Journal 2003. ZADRŽATI OŠTRICU, SAČUVATI STVARNOST Lojd Njuson sretao je tipove kao ja već mnogo puta. Kratka šetnja od baletskog studija do džina za kojim čezne posle predavanja koja su trajala ceo dan, pretvara se u saslušanje. Santo što pitanja postavlja on, a ne ja; otkud mi interesovanje za balet? Kakvu vrstu posla volim? I - pomalo zbunjeno - zašto sam, za ime sveta, hteo da postanem baletski kritičar? Posto je ispričao пеке svoje male okršaje sa izvesnim kritičarima i piscima u Britaniji, njihovim neetičkim i manirima kojima se ne da verovati, stiže završni udarac. „Naravno, uopšte mi ne pada na pamet da čitam šta neko о meni piše.“ Dok smo stigli do bara, i ja sam počeo da čeznem za džinom. То nije samo žilavo nadgornjavanje pred intervju nego Njuson koji iskreno govori о tome šta misli о obrednim plesovima u kojima mora da učescvuje kao direktor trajno uspešne i popularne trupe DVB. Taj svet zamara sve nas dok intervjui, saopštenja za štampu i brifinzi dižu pritisak povodom najnovije predscave ili filma, a on se u svom poslednjem delu Just for Show bavi upravo tom vrstom manipulacije. Kako raste šankovsko dobro raspoloženje, postaje jasno da Njuson mrzi taj deo svog posla i radije se opredeljuje za otvoren govor u filtriranom intervjuu. Nije ni stidljiv ni povučen, nego, naprotiv, oran za trac i pošten kad dođe do teških pitanja. Pomalo kao njegovi plesovi. DVB, roden pre gotovo 20 godina, nudio je estetsku reakciju na ustajalu igračku scenu i političku reakciju na tačerovsku Britaniju. Njegova rana ostvarenja, oštra, uporna i nemilosrdna, oličena su u Dead Dreams of Monochrome Men iz 1988. Kao reakcija na notornu