Bitef

zakonodavnu klauzulu 28, koja je sprečavala lokalne vlasti da koriste javni novae za „unapredivanje homoseksualizma“, zasnivala se na slučaju Denisa Nilsena (Dennis Nilsen) koji je u svojoj kući übio 15 homoseksualaca. „Ali, zanimljivo je da ni porodica ni prijatelji nijednog od tih Ijudi nisu prijavili njihov nestanak“, kaže Njuson. „To je priča za sebe. Zamisli štampu daje nestalo 15 devojaka.“ Film je za DVB važan koliko i predstava (naziv nije samo poigravanje reeju „deviate“ nego potiče od Dance and Video 8), a tmpu je proslavila upravo fìlmska verzija Dead Dreams.

„Trebaio je da se emituje u okviru South Bank Show u kasnim satima jedne nedelje i tog dana je Sunday Mirror objavio neku priču tipa Pederske-orgije-na-ITV. Sto je, naravno, znaälo da se masa Ijudi uključila i odorila rekord u gledanosti South Bank Show. Dead Dreams nisu orgije, ali poseduju neposrednost, koje u to vreme u umetnosti nije bilo. Pre premijere MSM (1993) na Vest endu (West End), ansambl je upozoren da ne sme da prikazuje ništa „nedopušteno ili nepristojno“ da ne bi uvredilo publiku. Posto je bilo u pitanju eksplicitno propitivanje muške seksualnosti i praksa cottaging, na generalnim probama je morao da sedi advokat i daje mišljenje о tome šta je „pristojno“ a šta ne. Rečnik pokreta DVB isto tako je neposredan i odražava Njusonove psihološke studije u rodnoj Australiji pre nego njegovo iskustvo kao igrača u Extemporary Dance Company. „Pokret treba da ima nameru, svrhu i razlog. Nije dovoljno samo da dobro izgledaš, meni treba da znam zašto se krećeš na određeni način. To je kao kad bi pozorišni reditelj radio sa stanovišta namere, žiže i podteksta.“ Da bi opisao ono što DVB radi, Njuson je skovao izraz fizičko pozorište, ali ovih dana ga izbegava jer se, izgleda, koristi za sve što nije tradicionalni balet ili pozorište. Posto je pies prozvao „bensedinom umetničkih formi", Njuson se užasava samoograničavajućeg umetničkog bavljenja telesnom lepotom i savršenstvom. Umesto toga, privlači ga rad na nečemu sto ima razvijenije osećanje teatričnosti. „A to ne znači pripovedanje“, dodaje. „Ostvarenja Pine Baus (Pina Bausch) mogu da deluju zaista strogo, ali zbilja mogu neposredno da ostvare vezu sa gledaocima. Secam se razgovora s nekom Australijankom posto je odgledala neko deio Pine Baus. Ona inače mkad ne bi otišla ha igračku predstavu i očekivala je ljupke oblike i pokrete, ali je posle rekla: ‘Ta igračica je stalno creala i trčala. Počelo je da mi zaista biva dosadno jer nikud nije stizala. A onda sam, posle nekog vremena, pomislila, ej, pa ona malo libi na mene. Upravo sam caleva bas sada. Provodim život trčeći bez prestanka i nikud ne stižući. Trebaio bi da uradim nešto i izvucem se iz te kolotečine.’ Mislim daje sjajno što je to videla i prihvatila da se to odrazi na njoj. Ne moraš suviše da pojednostavljuješ u komuniciranju sa gledaocima. Samo pazi da stalno komuniciraš.“