Bitef

Morate da razumete istoriju drugog. Ta dvostruka istorija veoma je zastupljen a и ovoj predstavi. Primeticete da se nase dve istorije spajaju. Na taj nacin stvaramo situaeiju koju nijedno od nas dvoje vise ne prepoznaje. Oblcno, svakodnevno postaje odjednom vdo neudobnoicudnojer vise ne mozemodase oslonimo na svoje navike. Alijeupravozatodelo puno otkrica do kojih sami nikad ne bismo dosli... Meg Stjuart

su jedan i jedan jednako tri? Moja radoznalost je uskiptela i MOZDA ZAUVEK gledam dvaput zaredom. Ona se ponovo pripija uz njega, on je vuce, odvajajuci se od nje. Cube svaki put: nikad se ne sastanu, Ovaj mali ciklus je pocetak onoga sto bi se na prvi pogled moglo opisati kao parabola о zelji, gubitku i seti, sa dvoje bivsih ljubavnika koji pricaju svoju pricu u nizu plesackih dueta i sola, monologa i pesama. Protagonist! su muskarac (Filip Gemacher), zena (Meg Stjuart) i muzicar (Niko Hafkensajd); ovaj poslednji je пека vrsta hiperpravog usamljenog horiste koji u atmosferu unosi olaksanje tako sto povremeno isprica neki vie. Uz pratnju svoje elektricne gitare, on komentarise ono sto se zbiva nepretendoznim evergrinovima koji vam se danima vrte po glavi. «Mozda zauvek,» peva, «ovaj me dan izvodi napolje/i pitam se jesam li na svojoj mocnoj strani/ovaj dan se ostvaruje/ kad sve moje zelje iskliznu». Tu uvodi hör: vreme i zelju koje ja, kao gledalac, nosim sobom sve do kraja predstave. Svaki aspekt predstave je kao cigla koja ilustruje tragediju propustenog sastanka i nemogucu sadasnjost. Sadasnjost mora svaki put da otvori put za setan projekt oplakivanja: zelja za onim sto nije prisutno ovde i sada. Vreme se pretvara u ono sto je proslo i sto je moglo da bude: ljubav, uspomene i zelje. Osim pesama, seta se preplice sa svim pojavama na pozornici. U pozadini je projekeiono platno sve do tavanice, s tamnosivim zavesama sa svake strane, Jedna slika ostaje projektovana na ritam predstave, u promenama gradaeije boja i jasnoce: dva prenaduvana, cupava maslacka. Kad smo bili maii, zvali smo ih «dunicvece»... Tu je i soundscape, zvueni pejzaz koji dodaje jos jedan vremenski sloj prici: «Hocemo li da pozelimo u isto vreme tako da ne moramo da slusamo jedno drugo?» cujemo zenu kako govori. Sklad Sa Gemaherovim prvim solo nastupom ovo tumacenje se preureefuje. On ulazi i - kao da okleva. Cini pomalo rasklimatan korak napred i seda na pod s nogama napred i rukama niz telo. Siri ruke u stranu i gore. Pokreti mu nisu tecni. Kad god se sekvenca prekine, on stane i vraca se na pocetak. Isteze se nagore, pada na kolena i ono sto je nasao tamo gore spusta pred sebe ovde. U meduvremenu, zena se pokazuje na stepenicama grobnice. On ustaje, odlazi do ekrana, zuri u sliku i ponovo dize ruke. Ona mu prilazi i podrazava njegove pokrete. Gledaoci su opcinjeni. Ja sam dirnuta do suza. Otkud sad t 0...? Sklad je kljuc za dejstvo Gemaherovog jezika. Mi mozda ne asociramo odmah isprekidane trzaje sa skladom, ali on je ipak tu i to u meri da nas dira. On koristi nepomicno stajanje kao mehanizam za otkljucavanje kao sto Dzon Kejdz gradi kompozieije na tisini: za Kejdza svaka tisina je muzika, i to izolovana od secanja na slicne trenutke. Tisina je, uvek iznova, stanje i postanje. Kejdz smatra da je muzicar koji je u stanju da prihvati njenu stvaralacku moc, u vezi sa temeljnom raznovrsnoscu prirode. Kejdz je mozda svoje nadahnuce nasao u drevnom daoistickom konceptu wu wei, u njegovoj omiljenoj prorockoj knjizi, / Ching. Taoizam smatra da su sve pojave organski povezana celina

52

GLAVNI PROGRAM