Bitef

moguće poglede. Načela koja upravljaju današnjim svetom jesu načela übrzanja i ekspanzije i sve ključnepojaveiprocesizahvaćenisunjihovomvrtoglavomdinamikom.Proizvodnja,potrošnja,ratovi, prlmirja, prirodne i čovekom izazvane katastrofe, bogatstvo jednih i siromaštvo drugih, prikrivene istine i javne laži, rastu i šire se brzinom koju je sve teže pratiti, odnosno, koja sve više otežava percepciju stvarnosti. Svega je previše i prečesto - i to u dramatičnim razmerama - da bi opstalo u kolektivnoj ili individualnoj memoriji duže od vremenskog intervala između dva TV dnevnika ili izdanja dnevnih novina. Prezasićenost zapažanja vodi ka gubitku kriterijuma za klasifikovanje podataka po važnosti, a potom i gubitku osećaja za važnost samu, Gubitkom važnosti postepeno nestaje i smisao. Nije li to idealna prilika za one koji (misle da) upravljaju übrzanjem i ekspanzijom sveta da, usred pre-smisla i pre-važnosti, (misle da) kroje istoriju po svojoj želji, kada se sve ionako pretvara u ne-smisao i ne-važnost? Boreći se s dominacijom zvanične istorije, ustrajnim istraživačima donedavno se uvek pružala prilika za pronalaženje tragova osobnih istorija koje bi donosile nove podatke о hijerarhiji važnosti i smisla događaja u odredjenom vremenu, i time postajale delovi i delići mozaika paralelne/ih istorija. Ako se, iz današnje perspektive, zamisli posao koji će na uzorku naše stvarnosti obavljati neki detektiv-arheolog u budućnosti, može se naslutiti drugačiji ishod: bivajući i sami izloženi übrzanju i ekspanziji, životi današnjih pojedinaca sve su sličniji magnovenju koje vrvi od prekomjernih htenja, nerealnih snova, neispunjenih želja, žestokih ambicija i još žešćih frustracija. Oni sve više podsećaju na obolelo tkivo, nemoćno u odupiranju pomahnitalom metastaziranju svakodnevice. Sveopštoj inflaciji informacija podležu i lične informacije, ali ličnog vremena za njihovo procesiranje ponestaje geometrijskom progresijom. Paradoks je skoro bolan: nikada nije postojalo više mogućnosti za beleženje i distribuiranje sopstvenih vidjenja stvarnosti, i nikada nisu šanse da ta viđenja postanu relevantna bile manje. Inflacija informacija + deficit vremena = entropija merila važnosti i gradiva smisla. Usred te pakiene jednačine, kako oblikovati ličnu istoriju - onu koja, u zbiru mnoštva ličnih istorija, daje sasvim izvesno razlidti podatak о jednom vremenu tako da njeni kriterijumi nad-vladaju tu entropiju? Cena koja se plaça traženjem odgovora na ovo pitanje nije ništa manja od one koju je platio Franz Kafka nastojeći da pronađe odgovor na to i slična pitanja. Trilogija proces_grad, inspirisana Kafkinim Procesom, nastojanje je Bacača Sjenki da se, kroz Kafkino delo, govori о tom pitanju (dakako, uz plaćanje odgovarajuće cene) i to s barem 3 razlidte tačke gledišta, te u nehronološkom nizu. Tako je treći deo trilogije, Process_in_Progress, istovremeno i prvi realizovan, kao sintetička reinterpretacija celokupnog korpusa Procesa u susretu dva medija - kazališnog i filmskog - podvrgnutih višestrukoj montaži uživo, u rasponu od VJ'inga do gledaočevog pogleda; drugi deo, Ex-pozicija, pošavši od parabole OZakonu, otvara dveri putovanja u lične istorije i podsvest drugog u susretu 1:1, menjajući gledaoce u osetitelje, zamenjujući njihovu institucionalizovanu pasivnost empatijom ( sa-osetitelji ), izlažući ih pogledu javnosti u trenucima njihove potpune posvećenosti intimnom, darujući im i pogled iz"ptičje perspektive", sve to uz mogućnost prolaska kroz sve pozicije, price i faze. Na kraju trilogije koji je njen početak, Odmor od povijesti se direktno hvata u koštac s pitanjem u pitanju. Iza transparentnog nasiova krije se snoviđenje kafkijanskog dana, ali lišeno klišea о kafkijanstvu, pa i о istoriji. Kafkin metafizički otklon, koji tragičnost humorno lišava patosa, sastoji se od paradoksalnog spoja: s jedne strane, kategoričnog odbijanja imperative upisivanja u večnost i, s druge strane.

108

ODMOR OD POVIJESTI