Bitef

Pominješ temu uspeha, pominješ specifične godine; ima li tu takođe i pitanja - jesam li "dovoljno uspeo"za svoje godine? Tomasova ključna replika, koja najavljuje njegove dalje postupke u drami i time ga sasvim definiše, jeste -"u čitavom svom životu nisam sreo ništa sramnije od uspeha". A Tomas ima trideset godina i trebalo da postane redovni profesor na univerzitetu. Svoj životje davno još usmerio u tom pravcu i sada je sve korake koji se od njega očekuju obavio, da bi najednom, tik pred ciljem, priznao da u životu nema ničeg sramnijeg od onoga ka čemu se uputio. S druge strane,Tomasova supruga Marija je svoj život podredila uspehu koji samo naizgled deluje manje društveno relevantan, a to je bračni uspeh. Oni shvataju da su dobar deo života uložili u pogrešne stvari i sasvim logično da će postaviti pitanje da li je uspeh vredan onoga što je uloženo. (...) Muzil ni za jedan lik nije ostavio da je on jedno, sigurno, omeđeno polje, junaci se, baš kao i njihovi životi, prepliću i međusobno potvrđuju, pa je potrebno da razumete i prihvatite suprotstavljene pozicije kao jednako opravdane i validne, jer one tek zajedno čine celinu previranja unutar bića. Ja se, utoliko, prepoznajem u svakom junaku iz ovog četverca, jer i oni sami svakim svojim postupkom drugačije oblikuju razlike između sebe i, tektako sukobljeni a udruženi, počinju da liée na mene. Sve to lepo zvuči, samo kako to postaviti na scenu? Za početak, reditelj teško može uspeti u nastojanjima da Muzila približi širokom auditorijumu, jer Muzil je autentično mračan pisac, on se toliko ne obraća svakome da se na kraju nikom i ne obraća, pa je u stvari - za svakoga. A da biste uvideli da vas se neprekidno tiče, potrebno je da se prepustite uživanju u njegovom nezaustavljivom izlaganju i da se provodite prepoznajud posebne postupke tretiranja fraza i referenci. Ono iza čega se krije Muzilov spisateljski podvig jeste sasvim nova forma klasične gradanske mélodrame. Štaviše, muzilovština se ovde neposredno odnosi premia ibzenovštini i planira da je dovede do apsurda. Zar Marija ne napušta muža kao Nora, zar Regina na kraju drame ne ide da se übije poput Hede Gabier? Ali Muzil je kompleksan pisac najpre zato što nije samo reakcija na građansku dramu, može se red da je reč i о lažnom navođenju.To je najveća Muzilova zamka, gurnuti ga u to "jedno". Reč je о piscu koji vas uvek stavlja pred zadatak, morale da se probijate kroz nalete verbalizacije i, kao što Ijubav nije Ijubav, tako ni njegov tekst nije samo gradanska drama, niti je samo filozofski traktat, niti je samo poetska opservacija, niti je samo esej о životu... Sanjari su, za razliku od Čoveka bezsvojstava, dovršeno delo, a to zapravo uopšte - nije. Jer i ovaj je tekst pisan više od deset godina, sa stalnim prepravkama ili, čak, novim i novim slojevima značenja, tako da on nije slika jednog trenutka, jedne terne, jedne misli. Znad, pred nama je pre svega kolaž raznolikih uticaja iz razlidtih dekada,zbog седа je Muzil mnogo bliži našem vremenu nego svom, i čini se vrlo logičnim što je njegov modernizam bio inspirativan postmodernistima. Lik detektiva Štadera pravi je biser igranja sa referencama, njegova se pojava unutar drame može tretirati i kao pop-strategija, postupak razapinjanja građanskog klišea, sa jedne strane, krimi psihotičnošću a, sa druge strane, slepstik apsurdom. U svakom slučaju, ova drama je najava nekakve drugadje slike i nekakvog drugadjeg tona. Jer Muzil, ako je nešto bio, onda je bio anticipator sveobuhvatnosti, ali i nedefinisanosti! Onaj koji najavljuje nešto veliko, ali nikada ne kaže šta. Upravo zato i nije sve u onome što pisac preko likova govori; postoji jednako prosvetljujuća istina i u onome što izmedu

90

SANJARS