Ekonomist

55%

oko 1% puta veća od sume kredita, te da se počevši od god. 1924. omjer između ovih pozicija opet vraća na prijašnja normalna stanja za ovaj Savez.

Ali ni konstatacija da se ovdje radi o zadružnim kreditnim ustanovama nije potpuna. Preciznije uzeto radi se оудје о сепfralnim, (središnjim ) zadružnim kreditnim ustanovama; što će reći o federativnim Jedinicama ; dakle o ustanovama, koje su ne samo pored svega ostaloga mego prije svega ostaloga organi ı Teprezenianti Jedne једетапопо отсатгосапе zajednice. Savezi su srce i mozak svoje federacije, ali u tome smislu da duhovno prožimajući ı pokrećući federaciju služe njoj. Poslovanje svakoga Saveza mora biti ne samo prožeto potrebama ı interesima ledeтастје Којп Savez predstavlja, nego ovi interesi ı ove potrebe moraju biti vrhovni imperativ kome se sve podređuje ı prilagođuje. Konkretno rečeno u pogledu Saveza o kojima se ovde radi, mora privredno poslovanje Saveza biti determinirano slijedećim glavnim imperativima, t. J. svaki Savez treba da funkcionira :

1. kao mjesto (ustanova) za novčana izravnavanja svojih članova ; |

2. kao institucija za održavanje likvidnosti svojih članica;

3. kao vrelo za finansiranja unutar okvira ı interesne slere svoje federacije.

Prema tome bi ovi imperativi morali biti ı kod interpretacije priloženih bilansa (u tabelama IT. do IV.) vrhovnii glavni kriteriji.

Naročito kod razmatranja i ocjenjivanja aktivnih pozicija (a pogledu poslovnih plasmana), te konačnog rezultata poslovanja, t. J. dobitka ıli gubitka.

Plasmani ovakvih ustanova moraju svakako biti u harmoniji sa principima razumnoga gazdovanja kao ı plasmani kapitalističkih kreditnih ustanova, ali pošto osnovni motivi poslovanja ovih Saveza misu slicanje što veće zarade, nego ıspunjavanje malo ćas napomenutih imperativa federacije, to za plasmane ne smije biti zarada mjerodayni mamac nego se oni morajJu kretati u smerovima koji u svakom konkretnom slučaju proizilaze iz ovih imperativa ı onda, ako bi plasiranje u koje druge svrhe bilo unosnije. Analogno tome pitanje konačnoga poslovnoga rezultata, t. J. pitanje dobitka odnosno gubitka, ostaje pored sve svoje važnosti kod ovakovih ustanova ipak pitanje drugoga reda. Samo privremeno ı u naročitom sticaju okolnosti može postati opravdano da ovo pitanje zauzme presudnu ulogu, kao na pr. onda kada je ugrožena eksistencija ustanove.

Е 48“