Gledišta

toliko udaljen od konačne namjere da mu više i nije moguće sagledati konačnu svrhu vlastitog djelovanja. Filozofska je aktivnost oduvijek aspirirala na to da pruži cjelovitu sliku svijeta i da parcijalnost iskustva spoji u jedinstvo unutarnje koherentnog stava. Filozofija bi, dakle, imala za cilj upravo ono što suvremena organizacija istraživanja čovjeku oduzimlje: sintetičan pogled orijentiran na svrhu i smisao. Iz njega bi čovjek morao da formira osobnu relaciju prema cjelini i da tako poda smisao svojem postojanju u sveukupnosti zbivanja. Ali ako se filozofija promatra sa gledišta zakonitosti razvoja Ijudskog znanja, i sama bi morala postati specijalizacijom. Prihvatajući dijalektiku unutrašnjeg razvoja znanosti, filozofsko istraživanje mora prihvatiti i raščlanjivanje parcijalnih zadataka, kao i principe organiziranja kolekuvnog napora, Time se u filozofsko istraživanje unose elementi koji sami po sebi nisu filozofski. Za uspjeh kolektivne akcije prestaje biti odlučujući pojedinačni stav, „životno držanje” onoga tko je u ovako organiziranoj akciji angažiran. Funkciomranje organiziranog kolektivnog rada nameće besprijekorno djelovanje pojedinca unutar organizacije. Ono što o takovom djelovanju odlučuje nije više osobno uvjerenje, osvjedočenost o istini, nego informiranost, sposobnost da se iz parcijalnosti svoje specijalizacije na djelotvoran način usluži zajednički zadatak. Uključen u kolektivni napor, više istraživač i tragalac za istinom ne pruža svoje lično uvjerenje, nego samo ekspertizu kao sasvim osobit oblik servisa. I dok je stoik smatrao da napreduje onoliko koliko svoj životni stav može oživotvoriti, u instituciju uključeni istraživač napreduje količinom informacija i disciplinom usluživanja. On se stoga više i ne osjeća lično odgovoran za stavove za koje se kao profesionalni ekspert zalaze. On svoju savjest u potpunosti utapa u instituciju. U tome i leži razlog toliko zbunjujućem fenomenu da se često kao novo mišljenje istog eksperta predstavlja teza koju je on do jučer bjesomučno negirao, ih da se sa zgražanjem odbija stav koji se je s punom autoritativnom isključivošću do jučer zastupao. Savjest onoga tko uključen u instituciju djeluje u često gotovo spektakularnim obratima ostaje pri tom bezazleno netaknuta. Staviše, takvi postupci očituju stupanj identifikacije sa institucijom i donose veće izglede osobne afirmacije u njoj. Ostaje još samo pitanje takta kada će „teza od jučer", kao dio profesionalnog rizika, biti definitivno zaboravljena. Prihvaćanje ovih profesionalnih uslova institucionalnog filozofiranja reflektira se i položajem u hijerarhiji institucije. On, međutim, nije relevantan sarao u smislu društvenog ugleda (titula, akademski položaj, primanja itd.), nego se također odražava nečim

563

JOSIP MARINKOVIO