Gledišta

tralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske. Razmatrajuoi neke od stavova koji se zauzimaju u odnosu na neke kritike i zahteve koje postavlja katolička crkva a ko jima se pridražila i srpska pravoslavna crkva u vezi školstva i sredstava masovne komunikacije, Miloš Žanko piše sledeće: „Naša škola nije ni teistička ni ateistička po svojim ciljevima, nastavnim planovima i programima. Radi se o nečem sasvim dragom ukoliko želimo definirati suštinu i idejne pozicije naše škole. Oni se ponajmanje mogu svesti na ateizam koji je, uostalom, negativni termin. Ako se zalažemo za podjednaku slobodu vjerovanja i nevjerovanja, ako treba da budemo podjednako osjetljivi u poštivanju u oba pravca, tj. vjerovanja i nevjerovanja, to ne znači ni zauzimanje za slivanje dviju različitih ideologija, ali to ne znači ni antagonističko suprotstavljanje koje bi onemogućilo saradnju u životnim. draštvenim problemima građana-vjernika i građana koji ne vjeruju. Mi ne napuštamo naš marksistički pogled niti insistiramo da vjemici napuste svoj. Za marksiste nije bitno da su ateisti, iako, naravno, oni to jesu i ostaju. Ateizam je negativan pojam, tj. on samo tvrdi da nema boga i to je sve. A marksizam je sasvim pozitivni, sadržajni termin i pogled na svijet. Marks je jednom istakao da je kod nas marksista i radnika ateizam preživio, da smo ga prerasli. Taj izrazito negativni termin ne upotrebljavamo više, jer odsad s vjerovanjem u boga nismo teoretski u opoziciji nego samo praktički; sasvim noimalno prekinuli s bogom, živimo i radimo u stvamom svijetu i, dakle, materijalisti smo. Primijenjeno na našu školu, ona nije ni teistička ni ateistička. Samo zlonamjemi Ijudi i zadrti antikomunisti, zadojeni stavom Pija XI: ,komunizam je u suštini zao’, mogu širiti tczu da ovako koncipirana škola vrijeđa vjerske osjećaje građana i krši ustavnu ravnopravnost građana.

Dovoljno je baciti pogled na odgojne i obrazovne ciljeve koje sam citirao na nastavne pianove d programe, pa će svaki objektivni promatrač konstatirati da su odgojno-obrazovni ciljevi i programi koncipirani tako da u sebi inkorporiraju naučna, kultuma, humanistička dostignuća i vrijednosti čovječanstva, pa među njima i vrijednosti izrasle iz marksističke i humanističke misli koja je pobjedonosno preživjela sva proskribovanja, prećutkivanja, hajke i iskrivIjavanja, ničim ne vrijeđa vjerske osjećaje Ijudi, tim više što crkva ima po Ustavu prava koja i obilno koristi da vjemicima u kmgu svog djelovanja daje svoju vjersku i moralnu (na žalost, često i preživjelu političku) interpretaciju Ijudsldlr problema i dilema. Zato ne možemo ići u neke razgovore o sudjelovanju predstavnika crkve ili predstavnika vjemika kao posebne kategorije građana u rješavanje takvih pitanja kao što je izrada nastavnih planova i programa, utvrđivanje odgojnih ciljeva itd ... O spomenutim zahtevima ne može se razgovarati ne samo zato što je Ustavom i zakonom regulirano kako se ta pitanja rješavaju već i zato što je kurs koji provodimo u toi oblasti sasvim dmkčiji. Mi danas provodimo onaj kurs o kojem je Marx u Kritici Gotskog programa rekao da treba od škole i odgoja podjednako odalečiti i crkvu i državu. Mi to danas radimo, i kao što smo odalečili crkvu i ne mislimo da je vraćamo, tako danas u procesu deetatizacije, debirokratizacije i razvojem samoupravljanja s više ili manje uspjeha utiremo puteve potpunom podruštvljavanju škole, tj. dovođenju škole i odgojno-obrazovnog djelovanja pod direktni utjecaj i u direktni odnos s građanima kao proizvođačima, upravljačima, pa i roditeljima. Bez posredovanja bilo države bilo crkve."

869