Gledišta

ako se sa njima ne slažu, niti da se odriču svojih tradicija i svojih specifičnosti. Prije osnivanja Ekumenskog vijeća crkava njegova dva krila bila su tako usmjerena da su favorizirala modemi protestantizam, što je izazivalo reakcije među pravoslavcima i veoma negativan stav katoličke crkve prema takvoj koncepciji ekumenizma. Danas je Ekumensko vijeće crkava oslobođeno tih teškoća i daje osnovu da sve članice mogu slobođno u njemu djelovati sačuvavši svoju egzistenciju i svoje karakteristike. )d svoga formiranja oba krila Ekumenskog vijeća crkava pokazala su svojim. stavovima i djelovanjem da nisu čisto religijska akcija i da se njihova aktivnost ne svodi samo na pitanja vjere i ujedinjenja kršćana. U svojoj prošlosti ekumensko gibanje imalo je obilježja političke akcije i antisocijalističke orijentacije. Sjedinjavanje kršćana bilo je zamišljeno, u glavama mnogih pojedinaca, kao združivanje snaga u borbi protiv socijalističkog društvenog sistema. Koliko god su pojedinci težili da se ekumenski pokret drži gesla slobode Ijudi i sloge među kršćanima, uvijek se u njegovoj sredini našlo snaga koje su bile borbeno raspoložene protiv naprednih slobodoumnih pokreta u svijetu. To dovodi do zaključka da ekumenski pokret u svom razvoju nije ispmiio očekivanja koja su se mogla predviđati i da u perspektivi može opet jednom postati paravan za djelovanje antisocijalističkih sila. Pravoslavne crkve u akcijd ekumenizma ndsu imale neko znaćajnije mjesto, a njihov udio u stvaranju Ekumenskog vijeća crkava bio je neznatan. Jedino su carigradska paatrijaršija i grčka pravoslavna crkva članice Ekumenskog vijeća crkava od njegovog ustanovljenja. Pravoslavci su u pokretima „Vjera i uređenje” i „Život i rad” vidjeli akciju za stvaranjem „progresivnog kršćanstva” spekulativnun putem, koje bi odgovaralo duhu modemog protestantizma i zanemarivalo prvotno kršćanstvo čiji je nasljednik, prema njihovom mišljenju, pravoslavlje. Zato su se delegacije pravoslavnih crkava ograđivale od zaključaka konferencija u Edinburgu i Oksfordu. Povodom proslave petstogodišnjice autokefalnosti mske pravoslavne crkve, u Moskvi je 1948. god. konstatirano: 1, da ekumenski pokret ima politićki karakter, čemu se pravoslavlje radikalno protivi; 2, da teološka baza pokreta ne odgovara učenju pravoslavnih crkava; 3. da se malo radi na stvamom sjedinjavanju kršćana i da je tome dato drugostepeno značenje. U takvim okolnostima pravoslavne crkve bile su izjavile da neće sudjelovali u radu akumenskog pokireta, ali su se ipak uklopile u taj rad i danas, prema broju vjemika, pravoslavlje je najbrojnije u Ekumenskom vijeću crkava i ima 126 mandata od 750 mogućih. U taj pokret nedavno se uključila i srpska pravoslavna crkva kao članica Ekumenskog vijeća crkava. Prema pravoslavnom gledištu, ekumenski pokret, kako jc zaraišIjen u okvim Ekumenskog vijeća crkava, pokušaj je da se kršćanstvo izvede iz krize, da se nadvlada podjela među kršćanima stara već preko tisuću godina. Među pravoslavcima ima pojeuinaca koji gledaju na ekumenski pokret

1221

EKUMENSKI POKRET I NJEGOVO ZNACENJE