Gledišta

svoju egzistenciju. Taj stav je, ugla\niom, prevladau jer je iskustvo dokazalo da socijalistički društveni sistem nije a proiri protiv religije i da ne ide direktno za ukidanjem reiigije. Nepobitna je činjenica da je reldgija uopće u krizi 15 ) ida u zemljama socijalizma postoje objektivno dati đruštvend i ekonomsid uvjeti kojd pogoduju odumiranju religije. Nova svjetska situaoija nije ndkako povoljna za religiju. To su uočili mnogi teolozi još davno i upozoravali su vjerske funkcdonere na različite načine na tu činjendou, a tek u novije vrijeme ona je dobila određene ddmenzije.

Sooijalističkom revolucijom stvoreni su uvjeti za oslobođcnje čovjeka od religije i klera, a oslobođeno društvo pruža mogućnost pojedincu da se oslobodi svakog porobljavanja. Sooijalistićko društvo u suprotnosti je s religijom i ono se mora štititi od njezinog utjecaja, inače bi pogazilo principe na kojima pooiva. U nastojanjmia za ostvarenje slobode i za oslobođenje od svake eksploatacije, socijalističko društvo ne može bili indiferentno prema religiji. Sooijalističko dmštvo je ateističko u svojim osnovama i ono se stalno bori protdv reiigije. Ta borba nije fizička niti je to zabranjivanje administratdvnim ili zakonskim putevima. U našim današnjim uvjetima jedino pravilan put borbe protiv religije je izgradnja socijaMstdofcih društvenih odnosa i privatizacija vjere i vjeiiskUi zajednica.

Ekumenski pokrret nemoguće je odvojiti od idejno-poldtičke pozadine jer ide za stvaranjem jedinstvenog ideološkog fronta u borbi protiv suprotndh idejno-političkih snaga (ateizam, materijalizam, socijalizam). Evidentno je da kršćanske vjerske zajedndce teže da ekumenskim zbližavanjem zbiju redove onih koji vjeruju u Krista da bi se na široj osnovi i uz zajedničku akciju lakše borile protiv sila koje djeluju suprotno težnjama svake religije u današnjem društvu. Ta misao jasno se oortava u pozadini ekumenskog pokreta, u uklapanju katoiičke orkve u tokove ekumenskog gibanja, pa i u radu Drugog vatikaaiskog koncila. Među katolicima bilo je davno pojedinaca kojd su bili svjesni da je religija u krizi i da je suradnja fcršćamsMh konfesdja u borbi za opstanak krščanstva poitrebaiija danas neko ikada prije l6 ). Tu oinjeinicu iznio je otvoreno i primas anglikanske crkve dr Ramsey, kada je jednom zgodom rakao da će zbližavanje krščanskih zajednaca ojačati vjoru u svim zemljama svijeta. i zaštititi je od opasnosti da izumre. Na katoličkoj strani u: više navrata je liznaseno da se sjedinjavanje među kršćanima bazira na jednoj ozbiijnoj i akutnoj potrebi. U dokumentu kojim je sazvao drugi vatikansiki koncil papa Ivan-: XXIII kaže da ga ozbiljno zabninjava „postojanje borbe-

15 ) Unutar kršćanskih vjerskih zajednica često se čuje kako religija proživ Ijava svoju renesansu i pobijaju se raišljenja da je religija u krizi, a kato; lici posebno ističu da je njihova crkva zahvaćena plimom vjerskog života; Međutim, najnoviji događaji svojom evidentnošću to demantiraju, jer svpromjene u katoličkoj crkvi i naročito angažiranje skoro svih kršcanskil zajednica u ekumenskom gibanju očito pokazuju da je religija u krizi. 16 ) Šilić, nav. mj., str. 294.

1230

IVICA MLIVONCIC