Gledišta

prodaju kao robu. Na kraju, to što roba ima vrijednost znači da je proizvod Ijudskog rada uopće, da je utrošak društveno potrebnog rada kriterij za ekvivalentnost razmjene, što onda omogućava eksploataciju budući da na određenom nivou razvoja proizvodnih snaga najamni radnik (neto) proizvodi više nego što je potrebno za reprodukciju njegove radne snage. Ovaj višak višak rada, višak vrijednosti odlazi vlasniku, budući da se na tržištu sve robe, pa i radna snaga, razmjenjuju (u ravnotežnoj situaciji) kao ekvivalenti rada utrošenog na njihovu proizvodnju. Kako privredni odnosi u velikoj mjeri određuju i ostale odnose u društvu, to u društvu robne proizvodnje prometnu vrijednost, odnosno tržišnu cijenu dobivaju i neprivredne vrijednosti, npr., „duhovna zavještanja, znanost, umjetnost; čak takve religiozne stvari kao što su propovijedi, mise, molitve, blagoslovi. ..” (Hegel 1 ) U tom društvu sve se kupuje i prodaje. Tržište postaje arbitar društvene vrijednosti, a novac smisao Ijudske aktivnosti. ~Ono što čini ,summum bonum' ove etike komentira Max Weber odiomak iz autobiografije Benjamina Franklina sticanje novca, i uvijek sticanje što više novca . . . tako je čisto zamišljeno kao cilj po sebi da se nasuprot sreći ili koristi pojedinca na svaki način javlja kao nešto potpuno transcendentno i apsolutno iracionalno. Za čovjeka je sticanje zarade sada postalo cilj života, a ne više sredstvo za zadovoljenje materijalnih životnih potreba.” 2 ) Taj quid pro quo sredstva i cilja vodi do dehumanizacije tog društva. Prodaja radne snage predstavlja osnovni vid te dehumanizacije, jer otuđenje vlastite proizvodne sposobnosti a rad je normalno smisao Ijudske egzistencije predstavlja krajnju alijenaciju ličnosti. Neograničeni kupo-prodajni odnosi na laisser-faire tržištu dovode do toga da se odnosi među Ijudima pojavljuju kao odnosi među stvarima, ~kao društvena svojstva koja te stvari imaju od prirode” (Marx), a to postvarenje Ijudskih odnosa predstavlja ono što Marx naziva fet išizmom rob e. 3 ) Da bi se inicirao proces dezalijenacije, treba eliminirati fetišizam robe. A to, kako izgleda, zahtijeva uklanjanje robne proizvodnje. Za Marxa i Engelsa i njihove prve sljedbenike to je značilo ukidanje privatnog vlasništva, novca, kredita i tržišta i uspostavljanje centralnog planiranja. Ukoliko bi novac i ostao, on

') Prema H. Marcuseu, Um i revolucija, ~V. Masleša”, Sarajevo, 1966, str. 179. 2 ) "Protestantska etika i duh kapitalizma" u M. Đurić, Sociologija Maxa VVebera, Matica hrv'atska, Zagreb, 1964, str. 279. 3 ) K. Marx, "Fetiški karakter robe i njegova tajna", Kapi t a 1 I, "Kultura", Zagreb, 1947, str. 36—48.

1322

DR BRANKO HORVAT