Gledišta

Opšte treba shvatiti kao prisutnost nekog zajedničkog svojstva u svakoj ili većini pojedinačnih pojava. Sto je zakon opštiji, što se odnosi na šire područje ili oblast pojava, to će on sve više apstrahovati od posebnih i pojedinačnih razlika, sve više zanemarivati posebne i pojedinačne karakteristike. Svaki zakon je jedna generalizacija, ali to ne znači da je i svaka generalizacija zakon. Da bi se jedan empirijski iskaz mogao smatrati zakonom, potrebno je da postoji mogućnost da se on empirijski verifikuje, ali i mogućnost da se takav iskaz dedukuje iz neke teorije. Cinjenice se objašnjavaju zakonom, a zakoni se objašnjavaju teorijom. Nužnost treba posmatrati onakvu kakva nam se javlja u praksi naučnog saznanja. Nužnost je u prostim mehaničkim sistemima sinonim za sumu uslova koji su kadri da izazovu nastanak pojava, tj. iz jednog datog stanja uslova u određenom momentu sledi samo jedna jedina mogućnost (posledica) koja će se desiti u nekom kasnijem vremenskom trenutku. Ovde nema izbora, jer nema čoveka kao svesnog bića koji vrši izbor. Zakon se u društvenoj oblasti realizuje tako da uvek postoji veći broj mogućnosti, iako je broj realno ostvarljivih mogućnosti svakako ograničen. To znači da se zakon realizuje u obliku tendencije. Ovde je nužnost shvaćena kao najverovatnija mogućnost, tj. pojam nužnosti postaje sinonim za ostvarivanje realne mogućnosti iz jednog datog sistema ih sklopa uslova. Samo što ti uslovi nisujiati na jedan, za svagda utvrđeni način niti su samo istorijski zatečeni, nego se i stvaraju. A čim postoji mogućnost da i stvaramo nove uslove, to znači da jedna mogućnost koja je imala malu verovatnoću da se realizuje može da se ostvari nastojanjem, uključivanjem Ijudske akcije, angažovanjem. Nužnost se time definiše ne kao neminovnost nego kao isključivanje

dmgih mogućnosti razvitka događaja, da bi se ostvarila ona mogućnost koja pruža maksimum racionalnosti i humanosti. Kauzalni zakon izražava nužnost najvećeg stepena, tj. on najpotpunije izražava sumu uslova koji su relevantni za nastanak pojava. Funkcionalni odnos je isto tako specifičan oblik veze između društvenih pojava, ali se ovi odnosi ne mogu po svojoj vrednosti izjednačavati sa kauzalnim zakonima ili im se čak pretpostavljati. Oni su samo nužna faza u procesu dolaženja do kauzalnih zakona. Na funkcionalne veze treba gledati kao na jedan privremeni stadijum u procesu sociološkog objašnjenja, kao na prvi pokušaj da se dođe do utvrđivanja izvesnih pravilnosti. Moći predviđati pojave ne znači uvek i znati njiuzročno objašnjenje. Uspešno predviđanje pomoću funkcionalnih veza ne dokazuje obeležje uzročne povezanosti, već samo potvrđuje hipotezu o vremenskom sledovanju. To samo znači da imamo dovoljno razloga da razlikujemo vrsta predviđanja. Predviđanje na osnovu kauzalnih zakona je samo jedna vrsta predviđanja, Teškoće koje ometaju predviđanje mnogobrojne su. U jednoj socistrukturi deluju različiti faktori i njihovu kauzalnu povezanost teško je razrešiti. Uporedo sa menjanjem pojava menja se i struktura njihovih svojstava, tj. njihova suština. Zakoni se mogu deliti na suštinske i manje suštinske. što je jedan zakon opštiJt< °P..j e više suštinski, primarniji. Pomoću zakona šireg obima mogu se objašnjavati zakoni užeg obima, a time dokazati i njihova logična nužnost. Ponavljanje određenog odnosa. J e h an je od objektivnih kriterija za razlikovanje bitn°g od nebitnog, nužnog od slučajnog, opšteg od pojedinačnog, stalnog od promenljivog. Ali nisu svi konstantni odnosi zakoni, što znači da je odredba konstantnosti sama po sebi nedovoljna i da je treba dopuniti drugim odredbama. Važno je i to da

1765