Gledišta

mi na izgled jednom pozitivizmu koji bi na planu političke filozofije neizbežno vodio zauzimanju apologetskog stava. Da je to samo privid može se, pored ostalog, pokazati ukazivanjem na distinkciju između kategorije stvarnosti i egzistencije čiji je smisao promakao mnogim liberalističkim kritičarima Hegela. U horizontu Hegelove teorije države temeljni problem je problem slobode. Hegel beskompromisno kritikuje koncepciju slobode kao moći da se radi šta se hoće (samovoIja) i zahteva da se sloboda traži u jednoj umnoj organizaciji, na jednom planu opstošti, koji „transcendira” slučajnost, pojedinačnost i individualnost. Individualna voIja u svom istinskom interesu ne može biti u neskladu sa volonte generale, čiji je nolac sama država. Hegel misli da je kolizacija između individue i države prividna: interes države je i interes same individue. Jedino u državi individua može naći slobodu i „supstancijalno jedinstvo”; van države nezamisliv je opstanak individue. Ovde se jasno vidi u kojoj je meri Hegelu strana koncepcija o društvu kao skupu atomiziranih individua koje se nekom „spoljašnjom nužnošću”, ugovorom ili na bilo koji drugi način, organizuju u državnu zajednicu. Država je, ako se posmatra istorijski sa stanovišta sistema apsolutnog idealizma i s obzirom na učenje o svetskom duhu koji svoj posao vodi na veliko ne štedeći ni pojedince, ni narode, ni vreme, najsavršenije ovaploćenje ideje i istovremeno medij istinske slobode. Položaj države u sistemu apsolutnog idealizma može sa sagledati njenim odnosom prema moralu, pravu, religiji itd. Po Hegelu, pravo prethodi moralu, moral običajnosti kao životu u zajednici, a ova je hikorporirana u državu kao svoju pravu stvarnost. Ukidanje morala u sferi države nije prosto ukidanje. Moral je dijalektički negiran, što znači: prevaziđen kao jedan momenat celine stvarnosti ideje. Otuda etika kao posebna fi-

lozofska disciplina u klasičnom smislu te reči ne postoji; ona u Hegelovoj filozofiji nema svoj raison d’etre. Što se tiče odnosa između religije i države, on je znatno kompleksniji. Taj odnos nije odnos sfera čiji se principi isključuju. Religija, budući da izražava apsolut u formi predstave a ne pojma, ne može biti supraordinirana državi. Država kao ostvarenje uma, tj. kao mnna organizacija slobode, transponuje religijski sadržaj u sebe. Pošto božanski duh mora imanentno da prožima svetovni, temelj religije i države je isti. Ali ako među njima dođe do sukoba (a Hegel veruje da je on uvek akcidentalne prirode i utoliko nestvaran), presudnu reč ima država. Crkva kao takva nema prava da se meša u politički život: država je nad njom nadmoćnija, jer je duhovno sadržajnija. Ovako odlučan stav mogao je samo da ogorči vrhove katoličke hijerarhije. Inače, ima mišljenja da je Hegel bio ateista i da je to logična konsekvenca fundamentalnih stavova njegovog filozofskog sistema. Veil tvrdi da je pitanje da li je Hegel bio ateista ili hrišćanin pitanje koje spada u biografiju, i štaviše, da se Hegel uvek smatrao lirišćaninom i trudio da pokaže kako teze njegove filozofije nisu u konfliktu s verom. Međutim, nije pitanje samo u tome šta je Hegel izjavljivao ili napisao: čak i citiranje motivfsano raziozima objektivnosti može objektivno voditi proizvoljnim zaključcima. Utvrđivanje pravog karaktera jedne filozofije ne može se postići samo navođenjem odgovarajućih tekstova već otkrivanjem njihovog smisla, njihovog kompletnog značenja. Nije dovoljno, dakle, čitati tekstove nekog filozofa ili poznavati njegovu biografiju, nego je neophodno i situirati ga u vremenu, kako s obzirom na tok filozofije tako i s obzirom na kulturno-istorijske prilike. Biografija je tu, nema sumnje, neophodno sredstvo interpretacije i u pojedinim tačkama dela čak i odlučujuće, ali ne i jedino. Logički je moguće

1771