Jugoslovenski Rotar

od prilike ovo: Treba usaditi u pamet (impress) svakom članu da je prvi cilj rotarstya, da se u svakom rotaru pobudi živa želja za aktivnim učešćem u radu zajednice. Klub ne treba da visi organizivani rad da bi opravdao svoj opstanak. Ostavite klub da nadje sposobne liude ı pomognite mu da ih nadje, propovjedajući širu koncepciju duznosti prema drugu, narodu i čovječanstvu.

Prema ovom, što sam do sada ovdje naveo, mislim da danas ne postoji više nikakovo razmimoilaženje u tom pitanju i da su svi klubovi složni u tome da klub ne smije istupati kao klub, ne smije da bude izvršni organ, niti da vrši organizirani rad, nego treba da radi samo preko svojih članova, koji su i članovi zajednice. Ako smo: dakle, kao što mislim, u ovom. principijelnom pitanju složni ne postoje već nikakove zapreke ni poteškoće, da se odrede jedinstvene smjernice za natin rada pri sluzenju zajednici ı za sve Jugoslovenske klubove. Više ıli manje u ovome postoji već i neka zajednička praksa. Mladji klubovi poprimaju praksu od starijih, iskusnijih klubova i prema radu ovih starijih klubova udešavaju i svoj rad na ovom polju. Ipak katkada, osobito kod mladih još neamalgamiranih klubova, koji nemaju još dovoljno iskustva 2 ovom kompliciranom i delikatnom sluzenju, mogu vrlo lako izmedju članova nastati razmimoilazenja u watinu rada, te bi bas radi toga bilo 1 uputno da se odrede jedinstvene smjernice, kojih će se svi klubovi morati držati. Pri sastavljanju tih smjernica mogla bi kao baza poslužiti resolucija br. 34 ız konvencije u St. Louisu. Ovim sam završio analizu prvog pitanja, naime: „Mogu li se odrediti jedinstvene smiernice / /77tinu rada pri sluzenju zajednici?” i došao do zaključka da to nije samo bez dalnjega moguće, već da bi to dapače bilo i dobro i potrebno. Ako sad analiziramo drugo pitanje, koje sam postavio, t. J. „Mogu li se odrediti jedinstvene smjernice 0 predmetu rada pri služenju zajednici?”, opazamo da postoje tri mogućnosti za riješenje tog pi” tanja. Prva je mogućnost da se ostavi klubu potpuna autonomija, t. J. da svaki klub sam sebi, slobodno i neodvisno od drugih klubova, izabere sebi svoje polje rada. Ovo bi se podudaralo sa dosadašnjom praksom, koja mislim nije dala najbolje rezultate, a time bi se u cjelosti prihvatile i smjernice resolucije br. 34 u ovom predmetu. Druga je mogućnost da se odrede jedinstvene smjernice i о ртедтеји тада, t. |. da se za svaku rotarsku godinu izradi nacrt, što se sve ima da poduzme na polju služenja zajednici. To bi medjutim značilo potpuno ukidanje autonomije klubova, a autononja klubova je važan elemenat rotarskog rada, jer ona omogućava prilagodjivanje klubova svojoj sredini. Samo autonomni klubovi mogu da se adaptiraju prilikama svoga područja, mogu da se posvete interesima najbližeg i najpoznatijeg s kojim th vezuje instinktivna ljubav. Treća je mogućnost jedno kompromisno ri{ešenje a to bi, po mojem mišljenju, bilo najbolje i najuspješnije, naime da se sve potrebe zajednice razdjele na dvije skupine i to na one koje su zajedničke svim klubovima u državi ı na one koje interesiraju samo područja pojedinih klubova. Prve potrebe bi se dale na rad i rijesavanje svim klubovima dok bi se druge potrebe lokalnog značaja prepustile slobodnom riješavanju interesiranih klubova. Ja sam, otvoreno moram priznati, pristalica ovakovog riješenja i to sa dvojakog razloga: 1.) Na taj bi se način zainteresiralo sve klubove za neke stanovite krupnije potrebe, svi bi se klubovi morali prihvatiti rada oko riješavanja tih potreba i svaki bi klub morao da u tom radu sudjeluje ı da ostvaranju tog cilja doprinese svoj udio. Akcija bi bila ojačana, jer je drugčije kad nastupa pojedinac a drugo je opet kada se za isto pitanje interesuju deset ili dvadeset lica rasijanih po čitavom teritoriju naše države. Izmjena misli, diskusije, prepiska ı t. d., koja bi time nastala medju klubovima, urodila bi dobrim plodovima, bar bi dovela do medjusobnog upoznanja i približavanja. 2.) Na ovaj način bi nastalo medju klubovima

ee eS 5