Jugoslovenski Rotar

SARAJEVO OD POSTANKA DO 1878 GOD.

Sarajevski kraj zvao se u srednjem vijeku Vrhbosna. U sredini te župe, na mjestu, gdje se sastaju mnogi putovi, a u zaštiti jedne male tyrdave, stajao je mali trg Vrhbosanje. Turci su osvojili Vrhbosnu god. 1435 definitivno. Na drugoj, lijevoj obali rečice Miljacke, prema trgu Vrhbosanju, sagradili su namjesnikov dvor (saraj) i u polju kod dvora (saraj-ova) jednu džamiju (sadanja Careva džamija). Uz namjesnika i njegovu pratnju i vojsku nastanile su se zanatlije i trgovci, pa se tako stari mali trg povećao. U ravnici i po obroncima. brda sagradili su stanovnici kuće. Tako je nastala varošica, koju su Turci zvali Sarajova (znači polje oko dvora), a naš svijet je to preokrenuo u Sarajevo. Međutim staro ime Vrhbosanje upotrebljavalo se i posle još za 150 godina. God. 1460 Turci su osvojili ostalu Bosnu, a zatim i Hercegovinu. Cijelom tom oblasti upravliao je jedan sandžakbeg, koji je rezidovao u Sarajevu. Namjesnici (sandžabezi) i drugi imućni ljudi gradili su u Sarajevu džamije, tekije, medrese, banje, hanove, mostove, imarete i t. d., te se varoš stalno proširivala.

Napredovanje Sarajeva zaustavila je za kratko vrijeme jedna katastrofa. God. 1480 jedna vojna ekspedicija hrvatske i ugarske vojske iz Jajca došla je do Sarajeva, pa ga je opljačkala i popalila. No to se brzo popravilo, pa je varoš i dalje napredovala i širila se na sve strane po ravnici i po brdima. Najveći napredak pada u vrijeme kada je Bosnom upravljao Husrevbeg (1521—1541). On je mnogo gradio po Sarajevu. Podigao je god. 1530 veliku džamiju (Begova Džamija), medresu god. 1537, pa veliki han od kamena (Tašlihan), osnovao imaret i sagradio mnogo trgovačkih magazina i dućana, koje je poklonio za izdržavanje džamije i medrese. U njega su se ugledali mnogi njegovi suvremenici, pa su i oni gradili, te je tako Sarajevo prestalo biti varošica (kasaba) i postalo velika varoš (medine). Razvitak Sarajeva je trajao sve do svršetka 16 stoljeća, a tada je stao. Sarajevo je tada imalo onu veličinu, u kakvoj su ga zatekli Austrijanci 1878.

U drugoj polovini 16 vijeka, pošto su se stalnim osvajanjem u Dalmaciji, Lici i Slavoniji razmakle granice Bosne daleko, te Sarajevo ostalo daleko iza provincijskih granica, sandžakbeg Ferhadpaša Sokolović prenese rezidenciju iz Sarajeva u Banju Luku. No to Sarajevu nije Skodilo, jer je ono ostalo i dalje političko, trgovačko i kulturno središte cijele provincije, a uživalo je i neke autonomne slobode. Radi toga je uz Banjaluku bilo Sarajevo druga rezidencija, u kojoj su namjesnici često boravili, dok se, negdje prije 1650, nisu opet stalno nastanili u Sarajevu.

Putnici, koji su prolazili kroz Sarajevo u 17 vijeku, opisuju ga kao veliku varoš, kojoj daju osobito obilježje munare mnogobrojnih džamija — neki vele da ih ima više od 100. U čaršiji rade mnogobrojne i raznovrsne zanatlije, ne samo za domaću potrebu, nego i za eksport. U trgovačkim radnjama nalazi se raznovrsna roba, domaéa, orijentalska i zapadnoevropska. Stanovnici su pretežnom većinom muslimani. Hrišćana, pravoslavne i katoličke vere, ima, mnogo manje. I jedni i drugi imaju po jednu crkvicu, koje su podignute u 16 vijeku. Jevreji, koji su se počeli doseljavati od sredine 16 vijeka, stanuju djelomično u getu (čifuthane) i imaju tu svoju malu sinagogu.

U zadnjem deceniju 17 vijeka zadesila je Sarajevo velika nesreća. U mjesecu oktobru 1697 prodrlo je jedno odjeljenje austrijske vojske pod Princom RBugenom Savojskim do Sarajeva. Stanovnici muslimanske vjere su se većinom