Jugoslovenski Rotar

imate? Evo imam ovoga sina i pokaza mi jednog odraslijeg mladića. A gdje je domaćin? Oči joj zasjaše, pogled baci na pučinu i tiho reče: Umro je gospodine prije dvije godine. A gdje je umro? U San-Piedro! Sve sam razumio. Pogledi na pučinu već su mi gotovo pokazivali čitave kolone naših iseljenih u Ameriku i ostalo inostranstvo. Tijelo i krv oslabi, da se može kući nešto za hljeb da pošalje. A to nešto hljeba ovdje se teško jede i pogledi vječito su upereni na morske vale, kojima su otplovili naši mili. To je riječ ove starice sa Korčule, to je isto i na Visu i ostalim ostrvima. To isto se čuje u Lici i svoj Dalmaciji na Hervegovačkom kršu i u Crnogorskim klancima. Sve najbolje je otišlo, jer doma nije moći živjeti. Pa što je dom? Život onih kraj mora je ribarenje. I što može da zaradi, do 300 Dinara na mjesec. A kako da od toga živi? Život je težak. Jedina njiva je more koje se vječito ore i vječito žanje, ali ne može ovaj sav narod da ishrani. Pored ono malo vinograda, smokava, maslina i ostalog južnog voća, riba donosi ponajviše. I tek razumno gospodarenje drži život ovih ljudi. Ko je proživio onu tešku 1932 godinu, gladnu, pa dugačku, taj je vidio sve moguće jade, ali i junaštva. Na hiljade ovaca krstarile su pred sniježnim mećavama iz planine u župske krajeve, ali i ovdje im je snijeg ometo putovanje. Bez kore hljeba, bez pare novca ovi su se pastiri probijali i prohodili samo da spasu svoja stada. Ali danas se Jedno novo pitanje javlja. U svijetu nema više rada. Ono malo iseljenih već tužne vijesti kući šalju. Gotovo dolaze momenti da se mora i od ovih skupih dinara da po neki odvaja i šalje za koru hljeba onima u inostranstvo. To nam zadaje najveću brigu. To su naši jadi. Mi ih moramo brinuti, ali i zbrinuti. To je naše i moramo spasavati. U zemlji samoj ljudi iz ovih krajeva su na radu ili u industriji ili u ekonomiji. Oni su za rad, samo da ga ima. Oni su i suviše ponosni da im se daje milostinja. To je ispod dostojanstva čovjeka-radnika. To je za nejake i slabe. To su djeca sunca, koji hoće svojom snagom da svoj život održe. Ovih dana su kao i svake godine u Vojvodini u branju kukuruza hiljade radnika iz krajeva krša i golijeti. Zarađuju sebi i svojima hljeba. Zasluženi kukuruz šalju odmah svojoj kući. Ali to je sve malo jer duga je godina, a potreba velika. Nemože se samo od toga živjeti. Javni radovi moraju da se kombinuju i onda će biti zaposlenja ovim ljudima. Izgradnja cisterni daće dobru vodu za piće, za stoku. To će osnažiti život, podići duh. Bujice urediti da se i ono malo tla ne ruši i ne odnosi u zaborav. Spasle bi se mnoge i mnoge površine, a sprečile bi se veće nevolje i potpune katastrofe. Pošumljavanje krša i golijeti mora biti pitanje života nas svih. Svi javni radovi moraju biti sistematski i planski izrađeni da obuhvate niz godina i da dadnu stalno zaposlenje našem radnom čovjeku. Novac za to može se i mora se osigurati, jer to je potreba to mora da bude.

Kažu ko se ne zna Bogu moliti neka ide na burno more, a ja bih rekao ko ne zna što je nevolja neka ide u naš krš i golijet pa će vidjeti kako se od gladi živi ali i kako se postaje junak.

~

13