Jugoslovenski Rotar

morske vještine i nagon za morem prelaze od generacije na generaciju. To nam ujedno objašnjava kako su se svježi slovenski doseljenici, stočari i ratari, brzo snašli na moru i kako su, najprije u simbiozi sa ostacima Romana, a kasnije i sami, postali vrsni pomorci, tako da kontinuitet dubrovačke pomorske aktivnosti ne samo što nije nikad stradao uslijed infiltracije slovenskog elementa, nego je naprotiv tom infiltracijom svjezih snaga pomorska aktivnost Dubrovnika stalno jačala, dok nije kulminirala u 15—16 vijeku, dakle u doba, kada su u Dubrovniku već 2 vijeka bili na upravi Sloveni i kada je on imao potpuno slovenski karakter, tako da je tada i njegovim kulturnim životom dominirao narodni jezik, rađajući prvijencima naše umjetne književnosti.

Konjuktura i kriza stalno su se izmjenjivale na vjekovnoj skali rasvoja dubrovačkog pomorstva, čiji se opstanak temelji na istaknutim vanrednim prirodnim uslovima, na povoljnom prometno-geografskom smještaju, na dobrom političkom uređenju i mnogim drugim komponentnim faktorima.

Kao i sama historija grada Dubrovnika, tako se i prvi tragovi dubrovačkog pomorstva gube u magli legende. Vrela, koja historičari smatraju nepouzdanima, govore o nekim dubrovačkim brodovima već u VIII vijeku. Posve je razumljivo, da je Dubrovnik, kao grad, koji se je razvio i pročuo nakon propasti Epidaura (nekad važnog ekonomskog centra, u kojemu je pomorski promet bio vrlo Ziv), vrlo brzo, čak i u prvom početku, imao svojih brodova, makar još skromnih po dimenziji i broju. Pouzdaniji podaci o postojanju dubrovackog brodovlja u godinama 869, 1033, 1146 i dalje, uglavnom dokumentiraju pretpostavku, da su skromni počeci morali nastati mnogo ranije.

Bizantinski car Konstantin Porfirogenet (koji je vladao od god. 913 do 959), konstatuje da Dubrovnik živi od mora, a arapski geograf Idrizi (u XII vijeku) bilježi, da Dubrovčani imaju mnogo brodova, koji na daleko plove. Najstariji sačuvani trgovinski ugovor Dubrovnika sa drugim pomorsko-trgovačkim gradom datira iz prve polovine XII vijeka. Cijeli niz takovih ugovora slijedio je zatim u XIII vijeku.

U XIV vijeku dubrovacko brodarstvo, kao i dubrovačka trgovina, nalaze se već na zavidnoj visini. U to doba Dubrovnik i njegova luka vrše ulogu glavnog posrednika za uvoz genoveških kovinskih prerađevina i florentinskih tkanina preko Jakina na Balkan, te za izvoz balkanskih sirovina (i robova!) u apeninske državice. Pri tome su dubrovački brodovi praktično iskorišćavali riječna ušća na Jadranu, poimence ušća, Neretve, Drina i Bojane na njegovoj istočnoj obali.

U XV vijeku dubrovačka trgovina i brodarstvo bilježe vanredan porast. Dubrovnik je već i ranije, i to na par decenija prije Kosovske bitke, trgovao sa Turcima, koji su, kao ondašnji »napadači i osvajači«, bili u to doba pod udarom »sankcija« svih kršćanskih država, na čelu sa Rimskim Papom. Papina bula od god. 14834, dozvoljavajući Dubrovniku trgovinu sa »nevjernicima« (koji su već držali čitav Levant), u stvari je u neku ruku samo legalizirala, a donekle i monopolizirala tu

10