Jugoslovenski Rotar

već postojeću dubrovačku trgovinu, otvarajući joj slobodan put u luke Afrike i Levanta i pružajući joj mogućnost velikih zarada. Dok su veće države, oslanjajući se na svoju snagu, ratovale sa Turcima u namjeri da ih protjeraju iz Europe, mala dubrovačka državica sklopila je god. 1442 sa Turcima ugovor, kojim joj je uz jedan godišnji danak garantovana politička sloboda i trgovačko djelovanje na području osmanskog razvitka dubrovačke republike.

U XVI vijeku Dubrovnik je proširio svoje političke i trgovačke veze time, što je, uz Tursku na istoku, povezao tijesne odnose sa Španijom na zapadu, stavljajući joj do potrebe na raspolaganje jedan dio svojih brodova, tako da je znatan broj dubrovačkih brodova nastradalo u ratnim ekspedicijama cara Karla V. Koncem XV i početkom XVI vijeka kulminirala je pomorska aktivnost Dubrovéana. Savremenici iz toga perioda zabiljezili su, da je dubrova¢ka republika brojila u to vrijeme preko 300 brodova, i da nije bilo tada poznate luke, u koju nisu zalazili dubrovački brodovi. Sva znatnija naselja dubrova¢kog primorja sudjelovala su u pomorskoj trgovini Dubrovnika svojim brodovima, a osobljem skoro cijela republika, tako da je u XVI vijeku ta mala država brojila oko 5000 mornara. Uz svoju metropolu naročito su se istakli, te ekonomski i kulturno podigli u to doba Lopud, Šipan, Slano, pa djelovi Pelješca i Mljeta. Iz toga doba datira u Dubrovniku i okolici lijepi broj raskošnih palača, koje podigoše bogati pučani-brodovlasnici, među kojima je Miho Pracatović (Pracat) ušao u historiju kao dubrovački Krezo, koji je republici namro 200.000 zlatnih dukata, za što je dobio spomenik u monumentalnom dvorištu Kneževskog dvora.

Brodovi iz toga vremena dijelili su se u tri kategorije: u prvu su kategoriju spadali najveći tadanji brodovi (»karake«), u drugu pak brodovi srednje velične (»galeoni«), a u treću mali brodovi (»navi<).

Jaki razvitak dubrovačkog brodarstva i blagostanje, a osobito poslovanje Dubrovnika sa Turcima, nije bilo po volji Veneciji, koja je konkurencijom i šikanima svake vrsti nastojala da osigura prednost svojoj trgovini sa Balkanom i da Dubrovnik ekonomski oslabi. Još jedan grdni oblak bacio je svoju crnu sjenu na tu inače sretnu epohu dubrovačke historije: na području republike harala je upravo tada kuga u par navrata, uništivši skoro jednu trećinu čitava pučanstva.

XVII vijek bio je za Dubrovnik koban. Različitim spletkama Venecije pridruži se još i strašan potres (1667), koji je skoro opustošio grad i izbrisao njegove žitelje sa lica zemlje, a malo zatim, vojnički porazi i mir u Karlovcima umanjiše moć i teritorijalni posjed dubrovačkog protetkora, Osmanlijskog carstva. Zahvaljujući ogromnim naporima, Dubrovnik se je nakon potresa obnovio, ali nikad više u svom nekadanjem sjaju.

XVII vijek zatekao je dubrovačko brodarstvo u teškoj krizi, iz koje se je ipak polagano oporavljalo. Broj brodova, bio je opao na pedesetak, ali je pri koncu toga vijeka opet porastao na 270.

| XIX vijek donio je konac dubrovačkoj nezavisnosti i težak udarac njegovoj mornarici. Dogadaji su se redali jedan za drugim: godine 1806 ušli su Francuzi u Dubrovnik, da god. 1808 ukinu za uvijek njegovu

11